Priča od koje srce zadrhti

Priču o maloj Jasmini prenosi nam lično njen babo. Porijeklom je iz Libanona i već duže vrijeme radi i boravi u Saudijskoj Arabiji. Po zanimanju je inženjer. O svom životu i slučaju koji mu se desio, on priča: “Stanovao sam u Damamu (grad u KSA) deset godina i za to vrijeme Allah mi je podario predivnu kćerkicu, dali smo joj ime Jasmina. Prije nje rodio nam je se sin Ahmed koji je bio stariji od Jasmije punih osam godina. Dok je punila devetu godinu, divio sam se njenoj ljepoti koju joj je Allah, s.w.t. podario. Ona i njeni pokreti su me jednostavno odmarali, gledao sam je dok bi oblačila hidžab, zatim bi uzmila malu sedžadu i klanjala bi namaz. Mnogo je voljela učenje kratkih kur’anskih sura, nakon škole žurila je kući da obavi namaz. Često je govorila: “Allah i Kur’an su moji najbolji prijatelji!“ A kako su samo divni Takvi prijatelji.

Jedne noći pred spavanje požalila se na jake bolove u stomaku. Uzeo sam je do hitne gdje su joj dali nešto za smirenje i bol je prestao. Nakon dva dana bolovi se opet pojavili, dali bi joj terapiju za smirenje, bol bi prestao. To se često dešavlo, ali nismo toliko obračali pažnju. Allah je dao da je naša firma otvorila svoje povjereništvo u Americi a mene su izabrali za generalnog direktora. Bio sam sretan, jer je to ipak veliki napredak za mene. Otputovali smo svi zajedno. Proveli smo dva mjeseca u novom gradu i novom okruženju. Tamam smo se smjestili i počeli navikavati, kad ista bol se opet vratila Jasmini. Otišao sam do najbliže bolnice i doktor nam je rekao da uradimo detaljne nalaze. Rekao mi je da će nalazi biti gotovi za sedmicu dana i da nema potrebe da se brinem. Njegove riječi su ulile u moje srce pouzdanje i neku smirenost.

Tu sedmicu dana proveli smo sa Jasminom u prirodi, parkovima, šetnjama, igrama…dok smo bili u velikom parku, zazvonio mi je telefon, bio je to doktor Stiven, rekao mi je kratko:“Gospodine, dr. Stiven je, Jasmin doktor, da li može sutra da se nađemo?“ Upitao sam drhtavim glasom:“Da li ima nešto zbog čega bih se trebao bojati?“ On odgovori:“Ustvari, iskren da budem, ima nekih pojedinosti, ali o tome sutra, važi?“

Ta noć mi je bila najduža noć u životu. Sutra dan smo otišli do bolnice a tamo nas je dočekao dr. Stiven. Sjeo je sa Jasminom i rekao joj: “Zdravo Jasmina, kako si mi?“ Jasmina mu odgovori:“Dobro sam hvala Allahu, samo me malo stomak boli i osječam slabost.“ Nakon toga, uveo me je u svoj ured i upitao: “Od kada Jasmina se žali na ove bolove u stomaku?“ Rekao sam negdje oko šest mjeseci, davali smo joj terapije za smirenje i ublažavanje bolova.“ Doktor reče: “Takva terapija ovdje ne pomaže, nažalost vaša Jasmina ima karcinom u krvi i on je u završnoj fazi. Komisija koja je pregledala njene nalaze, utvrdila je ono najgore. Po ovim nalazima, njoj je ostalo još nekih šest mjeseci života, slaba je puno..“

Počeo sam da plačem, moj plač je čula moja žene i naš stariji sin Ahmed, kad sam im rekao, svi su počeli da plaču. U tom trenutku Ahmed je slučajno pred Jasminom rekao: “Kako da naša Jasmina umre?“ Ona čudeći se što svi plačemo, upita: “Ja umrijeti, kako ću umrijeti?“ Svi smo ušutjeli i čudili se njenom pitanju. Doktor Stiven joj reče: “Tako što ćeš otići Bogu, Njemu ćeš otputovati.“

Jasmina skoči od radosti i reče:“PA ZAR JE ODLAZAK KOD ALLAHA NEŠTO LOŠE I TUŽNO, ZNAŠ LI TI BABO DA JE ALLAH BOLJI OD SVAKOG RODITELJA I SVIH LJUDI NA SVIJETU I OD ČITAVOG SVIJETA, DA LI TO PLAČEŠ ŠTO ČU JA DA IDEM KOD ALLAHA, TREBA DA BUDETE SRETNI!“

Ove riječu su kao munja udarile nas četvero, doktor nije mogao da vjeruje kako jedna djevojčica njenih godina razmišlja. Doktor joj reče: “Jasmina, ti sad treba da počneš uzimati lijekove.“Ona reče: “Pa ako ću umrijeti, što će mi lijekovi?“ Doktor joj odgovori: “Jasmina draga, i mi koji nismo bolesni, i mi ćemo jednom da umremo, ali da li sad treba da ne jedemo i ne pijemo, svakako da ne.“ Jasmina je pristala da joj se daje terapija.

Prošlo je teških šest mjeseci za Jasmininu porodicu, ali veom šest sretnih mjeseci za malu Jasminu. Radovala se svaki dan susretu sa Allahom, s.w.t. Za to vrijeme naučila je dosta kur’anskih sura. Jednog dana upitali smo je, zašto hoće da nauči što više sura iz Kur’ana napamet. A ona nam reče:“ZATO JER ALLAH VOLI KUR’AN, PA HOĆU KAD DOĐEM KOD NJEGA DA MU KAŽEM KAKO SAM NAUČILE SURE KOJE ON VOLI!“

Mnogo je klanjala, imala je haman deset godina, kad bi je obuzmi slabost, klanjala je na krevetu, govorila bi nam: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Radost moje duše je namaz!“, pa ja hoću da radost mog srca bude namaz.“

I došao je taj dan, dan njenog odlaska, taj dan je bila posebno sretna. Dok je ležala na krevetu, počela je učiti suru Jasin, često je zamuckivala i zastajala, kad ju je završila, onda je proučila sure Fatiha i Ihlas a zatim Ajetul kursiju. Zatim je rekla: “Hvala Allahu koji je dao da učim i naučim dosta od Kur’ana, hvala Njemu koji je podario meni jako tijelo da mogu namaz da obavljam, hvala Njemu koji mi je podario roditelje vjernike koji su bili strpljivi sa mnom, hvala Njemu koji me nije učio nevjernicom, griješnicom ili onom koja namaz ostavlja…“

Zatim je zatvorila svoje oči i ispustila svoju plemenitu dušu.

Saudin Cokoja