Prilozi posjetitelja

Dova iskrene prijateljice

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Jedna sestra, naša posjetiteljka, nam je poslala mnogo lijepu priču koja se dogodila u našoj Bosni

Ali, kratko poslije toga, loše društvo, strasti i dunjaluk odvukoše Kanitu daleko od vjere, daleko od svega što valja. Znala je da nešto nije uredu, ali nije imala snage da se odupre, sve dublje je tonula u ponor zapostavljanja vjere. Odnos sa Azrom postajao je sve lošiji i lošiji. Nerijetko bi njihovo druženje završavalo ljutnjom i u suzama. No, Kanita je i dalje jako voljela Azru…

Bilo je mnogo razlike među njima dvjema… No, jedna “stvar”, držala ih je zajedno u srednjoj školi: u odnosu na ostale učenike, jedino su one imale vjeru u Allaha i predanost Njemu. Bilo je to vrijeme puno uspona i padova, svađa i pomirenja, suza i smijeha. Ali, ipak je to bio najljepši period njihovog života. Jedna drugoj su punile “životne baterije”, opominjale se, upućivale na dobro i odvraćale od zla.  Kanita je bila druželjubiva i živahna djevojka, i voljela je Azru mnogo, dok je Azra cijeli svoj život provela ne vežući se za ljude, uvijek je bila odbačena od svojih vršnjaka zbog svog stida i drugačijih i uzvišenijih ciljeva, uvijek se tako osjećala jer joj se nije sviđao život njenih vršnjaka, pun griješenja i besposlica. Svoju sreću i mir pronašla je u samoći i raznoraznim knjigama, kako svjetovnim tako i vjerskim. Voljela je čitati vjerske knjige, činile su je lakšom, smirenijom osobom i davale želju za dobročinstvom.

Kanita je bila sušta suprotnost Azri, bila je temperamentna, puna energije i priče. Ljude je, bila u pravu ili ne, skoro uvijek uspijevala pobijediti u raspravi. Imala je jake argumente, za razliku od Azre koja bi se na samom početku prepirke predavala i prekidala daljnju raspravu. Kaniti su dolazila raznorazna pitanja i teme u glavu, dok Azra, koja je puno više knjiga pročitala od Kanite, ponekad ne bi znala odgovore na sva ta pitanja.

Zajedno su učile o vjeri, razmjenjivale mišljenja, ali sve do tada bilo je to nekako nedovoljno, tako da su jednog dana, pred kraj školske godine, odlučile da će zajedno krenuti ka istom cilju – što više izučavati našu lijepu vjeru. To im je bila domaća zadaća preko ljetnog raspusta da bi imale o čemu pričati kad se ponovo sretnu u novoj školskoj godini.

I tako je i bilo: naučile su dosta toga o vjeri i pred njih su iskrsli novi horizonti i težnje. Azra je svakodnevno razmišljala o hidžabu i jednog jutra, poslije toliko borbi sa samom sobom i borbi sa šejtanom, uspjela je… donijela je odluku da bez mahrame neće kročiti iz kuće. Obukla je ono što je imala – hlače i tuniku, stavila mahramu na glavu i s Allahovim imenom izašla iz kuće. Njen brat i sestra začuđeno su je gledali.

Koračala je niz ulicu, puna imana, ljubavi, sreće, lahka poput pera, kao da joj je Milostivi oprostio sve grijehe, kao da je tek od majke rođena, kao da ju je Allah zavolio. Sretala je znana i neznana lica koja su se okretala za njom i podsmjehivala joj se. Samo blagi osmijeh na licu postajao je sve iskreniji. Htjela je da vrisne, da svako čuje ono što joj je u duši, da vide njenu sreću, da osjete njenu slobodu, da i njihove duše osjete makar mrvicu imana koji je ispunio njenu unutrašnjost. Kanita ju je sa suzama u očima i ustreptalom dušom snažno zagrlila i bila sretna kao da je i ona sama ispunila tu dužnost.

Ali, kratko poslije toga, loše društvo, strasti i dunjaluk odvukoše Kanitu daleko od vjere, daleko od svega što valja. Znala je da nešto nije uredu, ali nije imala snage da se odupre, sve dublje je tonula u ponor zapostavljanja vjere. Odnos sa Azrom postajao je sve lošiji i lošiji. Nerijetko bi njihovo druženje završavalo ljutnjom i u suzama. No, Kanita je i dalje jako voljela Azru… Uprkos svemu što se dešavalo, niko nije mogao ugušiti tu ljubav koju je Svemilosni usadio u Kanitino srce. Kako je samo On mudar i milostiv!

Azru je sve to boljelo: Kanitino odbijanje, njene uvrede, njeno ophođenje prema onome što im je bilo sveto, ali je ostala hladne glave. Uporno ju je opominjala, molila i savjetovala i neprekodno dovila Allahu za svoju prijateljicu. Nije se predavala. Jedne zimske noći, dok se Azra bavila oko svojih knjiga, iz njenog svijeta probudi je Kanitin poziv. U Azrinim ušima odzvanjale su riječi: “Želim da se pokrijem. Kako ću? Strah me.” Suze su zasjale u njenim očima, duša uzdrhtala. Vratila se ona sreća što joj je ispunjavala dušu kad se Azra odlučila na isti korak godinu dana prije.

“Dođi kod mene rano ujutro, ja ću ti dati nešto odjeće, ako želiš”, govorila je Azra, a jecaji su se čuli sa obje strane slušalice. Tako je i bilo. Azra je Kaniti poklonila nešto od svoje odjeće i mahrama, sredila je za taj prvi dan s hidžabom i pokazala joj kako da namjesti mahramu. Bila je sretnija od Kanite. Allah je čuo njene dove, vidio njene suze, čuo njene uzdahe. Zaputile su se istom ulicom kojom je Azra krenula prije godinu dana, ali ovoga su puta dva srca puna imana i ljubavi u ime Allaha koračala jedinom Cilju.

Sestra S. B.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta