Hoćemo li se početi izvinjavati svojim ubicama što smo muslimani?

Vijest o ubistvu tri mlada muslimanska studenta, naše dvije sestre i brata, koja je u SAD-u ubio 46-godišnji terorista Carl Stephen Hicks, duboko nas je potresla. Ubica, nadojen islamofobijom i mržnjom prema muslimanima, nakon zločina i terorističkog čina počinjenog nad troje mladih ljudi u njihovom stanu, bez truna grižnje savjesti ponosno je odšetao do policijske stanice i predao se…

Vijest o ovom ubistvu nisu prenijele sve TV-stanice, nije popraćena upečatljivim novinskim naslovima i izvinjenjima svih ateista ili kršćana svijeta (pošto se ne mogu dogovoriti kome je pripadao, bit će da nije nikome, on je samo svoj), nema hitnog obraćanja predsjednika Amerike sa dubokom tugom, a za onaj mali broj medija koji su prenijeli vijest o ovom događaju, ubica je samo “muškarac” pod imenom Carl. Iako je on na svom Facebook profilu jasno pokazivao svoju duboku mržnju  prema muslimanima, on nije ničiji ekstremista, niti bilo šta drugo. Ipak je mnogo važnija smrt kršćanke Amerikanke koja se ubila zbog straha da se nikada neće udati.

Ne, neće izaći svjetski lideri da šetaju ulicama Sjeverne  Karoline, neće svi Amerikanci postavljati natpise: “I am Barakat, Abu Salha, Razan”, poput onih: “Je suis Charlie”, niti će tome pridavati posebnu pažnju, a mnogima će čak biti i drago, što dokazuju odmah formirane grupe i stranice podrške koju su neki ateisti i drugi Amerikanci uputili ovom teroristi i ubici.
Neće se izlaziti na masovne proteste širom dunjaluka, niti će se nositi majice u znak solidarnosti sa porodicom i prijateljima ubijenih, jer je ubistvo počinjeno iz mržnje prema njima. Ništa od toga neće se činiti, a zašto bi se i činilo… to su samo muslimani! Tri manje na zemaljskoj kugli…

Današnji mediji danonoćno se trude u širenju islamofobije i ne ustručavaju se nijedne sekunde da napišu neopisive gnusne laži na račun islama i muslimana. Postoji jedna izreka, koju nisam mogla baš dobro razumjeti sve do današnjih vremena, koja glasi: “Stotinu puta izgovorena laž postaje istina” i izgleda da se oni povode upravo za ovom izrekom. Nekada je biti novinar bilo čast i ponos, a danas su rijetki oni objektivni i istinoljubivi, a oni koji i jesu takvi, “guše se” među ovim prevrtljivim i lažljivim.
Strašno li je tvoje pero, kada zbog njega izazivaš smrt nevinih ljudi! Teško onom listu papira u koji ti motaš svoje “lijepo” upakovane laži!

Ti prepredeni mediji doveli su nas do tog stanja, bacajući nam prašinu u oči, da mnogi muslimani osjećaju potrebu da se izvinjavaju za svaki zločin koji počini neko ko se zove Jusuf ili Amine i ode, k’o fol, da ubija u ime islama.  Naši lideri, mnogi vjerski poglavari i drugi muslimani pravdali su se svijetu za ubistva francuskih novinara, objašnjavali…

Kome da se pravdamo? Za što da se pravdamo? Kakve veze to ubistvo ima sa mnom? Zašto ja moram da se, ni kriva ni dužna, pravdam zato što neko tamo na drugome kraju dunjaluka, uz uzvike i zloupotrebu riječi “Allahu ekber” odluči da nekoga ubije ili se raznese u tramvaju? Ti ljudi su bolesni i krivite njihove liječnike što ih nisu zatvorili u umobolnicu, ne “trpajte ih u isti koš sa mnom”, i nemojte njihova djela pripisivati mom lijepom islamu. Islam je čist od tih njihovih bolesnih djela!
Jah, eto, uhvatih samu sebe kako se opet pravdam. O ovome vam pričam!

Zbog razuzdanog pera islamofobičnih medija, ako se mi muslimani nastavimo izvinjavati i pravdati ovim tempom, bojim se da će mnogi od nas na kraju početi da se pravdaju zašto su uopće muslimani, dok neki već to čine, pokušavajući da dokažu nešto, da pogaze i svoje, jedući svinjske čvarke. Razmislimo, kome se mi uopće pravdamo? Zar onima kojima je plastična operacija Maradone važnija od ubistava muslimana?!

Ummu Sara Žužić