Subhanallah, toplo vam preporučujemo da pročitate ovu prelijepu priču o pokajanju!

Prema nekim našim, ljudskim kriterijima, ovoj sestri i njenom mužu, kao i mnogima koji su imali buran život i koji su se ogriješili prema sebi i drugima, mnogi bi zatvorili vrata pokajanja i ostavili bi ih da potonu do dna, ali... milost Onoga koji nas je stvorio ne može se obuhvatiti ljudskim razumom. Ovo je ujedno i poziv tebi, dragi brate, i tebi, cijenjena sestro, koji još uvijek besciljno lutate ovim dunjalukom i osjećate samo njegovu gorčinu i težinu – da se iskreno vratite i pokajete svome Stvoritelju, i vidjet ćete da će vam otvoriti vrata pokajanja i vrata olakšanja, koja će vam skinuti taj ogromni teret koji nosite na svojim leđima i u svojim prsima...

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Kao i većina ljudi na našim prostorima i ja sam odrastao u jednoj tipičnoj muslimanskoj porodici, gdje se od vjere ništa toliko nije praktikovalo. Baš kao i ostala omladina moje dobi živio sam nekim standardnim životom, od izlazaka po kafićima s tim da nikada nisam bio sklon alkoholu jer sam i u džahilijetu znao da je to veliki grijeh.

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova.

Rodio sam se u muslimanskoj familiji kao najstarije dijete od nas četvero djece koja su živjela normalno, ali ne i baš u izobilju, u kojoj su se znali i praktikovali svi muslimanski običaji i tradicija nas Bošnjaka u Bosni. Mnogi članovi moje uže i šire familije bili su već i na hadžu i po nekoliko puta, a ja sam, kao i sva djeca iz ulice, išao u mekteb... Ali, kada sam pošao u srednju školu, desio se nagli preokret u mom životu i to negativni preokret koji mi se tada činio veoma finim, a kojeg se sada stidim i kajem Gospodaru svjetova svaki dan...

Prilikom kliničke smrti vidjela sam Džennet

Ali, jednog dana ’’razbio’’ se zaštitni zid oko mene: povrijedila me osoba koja je bila dio crkve... Kako je samo boljelo to saznanje da su crkveni ljudi zli, a još je više boljelo to što nikome ništa nisam smjela reći, jer bojala sam se okoline, roditelja, svega. Rasla sam tako noseći u sebi pitanje: Kakav je ovo Bog u kojeg vjerujem, kakve su časne sestre, svećenici?

Pred vama su tri nove priče o pokajanju, ali ovaj put tri priče od tri brata - priče koje insana ne ostavljaju ravnodušnim - zaista, ovo je nešto što je vrijedno suhog zlata i bila bi velika šteta da sve ove priče nekada ne sakupimo u jednu knjigu

Od kriminalca sa interpolove potjenice i zatvora do Allahove upute

Rodio sam se u muslimanskoj familiji kao najstarije dijete od nas četvero djece koja su živjela normalno, ali ne i baš u izobilju, u kojoj su se znali i praktikovali svi muslimanski običaji i tradicija nas Bošnjaka u Bosni. Mnogi članovi moje uže i šire familije bili su već i na hadžu i po nekoliko puta, a ja sam, kao i sva djeca iz ulice, išao u mekteb... Ali, kada sam pošao u srednju školu, desio se nagli preokret u mom životu i to negativni preokret koji mi se tada činio veoma finim, a kojeg se sada stidim i kajem Gospodaru svjetova svaki dan...

Bilo me je stid Allaha

Pretpostavljam da većina priča o povratku islamu, pa tako i moja, počinje ovako: Rođena sam u muslimanskoj porodici, ali moji roditelji se ni po čemu, osim po imenu, nisu razlikovali od nemuslimana u našem komšiluku. Mene su odgajali da budem dobar čovjek, a ne dobra muslimanka. O vjeri nisam skoro ništa znala. Nismo čak ni Kur'an imali u kući. Inače sam osjećala veliku prazninu u sebi. Kad god bih razmišljala o vjeri, osjećala bih se jako nesretno i prazno. Nešto naprosto nije bilo u redu. “U šta ja to vjerujem?”, često sam o tome razmišljala....

'
I te predblagdanske noći, poslije nastave u školi, otišla sam u samostan da, prije nego što se vratim kući, zamolim, da me ispuni smiraj tamjana i tišine. Klečala sam na klupi samostana držeći krunicu u ruci i moleći, tako predano i usrdno. Sav žar molitve pretočen je u želju da se smiri već nepodnošljiva situacija u mojoj porodici. Dizala sam pogled i gledala u veliku sliku Isusa na križu, izgovarajući: “Molim Te, Isuse Bože, molim Te, Isuse Bože”...

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna...”

Razlog više da odem u Mostar bio je i koncert jedne meni tada jako drage muzičke grupe, pa sam već u petak požurila na voz za Mostar. Tamo me je dočekala prijateljica i istu noć smo otišle na taj koncert. Očekivanog raspoloženja nije bilo, bila sma mrzovoljna i ljuta na sve ljude okole sebe. Svi su mi djelovali glupi, momci i djevojke. Nisam mogla pojmiti da je u Mostaru „normalno“ da djevojke piju pivu, i to iz flaše....

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Često se vraćam unazad, preispitujem se kao i većina ljudi, pitam se jesam li mogla neke stvari uraditi drugačije u svom životu. Ne znam, skoro pa je suvislo postavljati sebi takva pitanja, kad se prošlost već dogodila. Valjda se morala dogoditi baš takva da bih se vratila islamu. Elhamdulillah na tome, nisam jedina koja se izborila za svoju vjeru, ima nas mnogo, i bit će nas i više, uz Allahovu pomoć. A baš tada kada sam otkrivala istinski islam, toliko sam se usamljeno osjećala jer sam živjela u neislamskom svijetu koji je ponižavao sve islamsko i u kojem bi bilo šta lijepo što bih samo izustila u vezi islama naišlo na takav zid i prijezir da se duša zatrese od straha.

Pretpostavljam da većina priča o povratku islamu, pa tako i moja, počinje ovako: Rođena sam u muslimanskoj porodici, ali moji roditelji se ni po čemu, osim po imenu, nisu razlikovali od nemuslimana u našem komšiluku. Mene su odgajali da budem dobar čovjek, a ne dobra muslimanka. O vjeri nisam skoro ništa znala. Nismo čak ni Kur'an imali u kući. Inače sam osjećala veliku prazninu u sebi. Kad god bih razmišljala o vjeri, osjećala bih se jako nesretno i prazno. Nešto naprosto nije bilo u redu. “U šta ja to vjerujem?”, često sam o tome razmišljala....

Vjerovatno ste imali priliku da pročitate na islamskim web portalima vijest da je belgijanka, starica od 92 godine primila islam, te uzela ima Nur. Ova starica (baka), a sada nana, pokazala je da život ne završava sa 60 godina, ni sa 70, ni sa 80, pa čak ni sa 90, za nju je život počeo tek sada, u njenoj 92 godini života. Nana Nur je posjetila Saudijsku Arabiju te bila gost na jednom simpoziju na kojem je bilo prisutno više od 300 žena u gradu Damam. Životna priča nane Nur je rasplakala sve u sali, pa vam ovom prilikom prenosimo njen put do islama...

Sjedim u tišini sobe pokušavajući pretočiti bujicu nedovršenih misli u svoju priču o povratku na Siratul-mustekim... Nisam ni zamišljala da će biti ovako teško... prsti nad tastaturom lagano podrhtavaju kao da mi sve slike iz prošlosti oživljavaju pred očima... Sjećam se dobro, ja sa nekih sedam godina, mirna djevojčica kojoj je najdraže i najtoplije mjesto na svijetu bilo djedovo krilo. On me naučio svaku suru, pokazao kako da svojim dječijim ručicama uzmem svoj prvi abdest... Ah, nikad neću zaboraviti kako sam bila ponosna na sebe kada bi me postavljao da klanjam iza njega... Ono njegovo: "Aferim 'ćeri", značilo mi je više od svih diploma i priznanja koje sam poslije kroz školovanje dobila.

Često sam se pitala: "Šta ako mi se nešto desi, kako ću biti pokopana, zar kao hrišćanka?" Ne, ne smem to dozvoliti, moram obznaniti da sam muslimanka, ma kakve posljedice bile. Došlo je vrijeme da priznam ko sam i šta sam. Riješila sam da to priznam samo jednoj osobi: majci. Reakcija je bila burna - puno plača, tuge, nerazumevanja...

Brže-bolje, nađu mi garderobu, (ja u tesnim farmericama, ajme meni!), maramu, pokriju me i kažu: “Hajde, slušamo te!” I tada, kao najveća radost i kao najveća tuga, sve emocije u jednom, a srce hoće da iskoči iz grudi. Kao nešto najljepše na čitavom svijetu. Drhtavim glasom izgovaram po prvi put pred svedocima:`Ešhedu en la illahe illAllah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu´. Počnem da drhtim. Sve je izašlo iz mene. Sve one godine traganja, patnje i boli, svega što se nagomilalo. Htjela sam da letim, da ih sve ljubim, da im kažem koliko je mojoj duši sada lako.

Ovu pricu nam je poslala sestra Sebiha, pricu koju joj je ispricala sestra ruskinja koja je presla na islam - mnogo lijepa i dirljiva prica, a ispod ovog teksta mozete procitati o nekoliko austrijanaca koji su skoro presli na islam

Ovo je priča o mojoj sestri u islamu – Ajši i njenom putu u islam… Svaki susret sa Ajšom podsjetio bi me na njeno prihvatanje islama, pronalazak Pravog puta… Kada smo slušale njenu priču o tom putu, oči su nam se orosile suzama radosnicama. U narednim redovima prenijet ću vam njenu priču o prihvatanju islama, bez imalo uveličavanja i umanjivanja događaja...

70-godišnji Deen Muhammed Shaikh je od svog prelaska na islam 1989. pa do današnjih dana bio sebeb da 108.000 ljudi prihvati islam kao svoju religiju! Danas je on upravnik medrese Aiša Ta’alimu-l-Kur’an – institucije koja se bavi pozivanjem ljudi u islam i imama mesdžida Allah Wali u gradu Matliju u Pakistanu...

NUM: Selam alejkum sestro! Kako je pocelo tvoje interesovanje za Islam i kako si dosla u kontakt sa Islamom?

Umm Anas: We alejkumu Selam we rahmetullah! Prije nego sto sam postala muslimanka, nakon vec 12 godina, bila sam ateista ali sam uvijek bila zainteresovana za religiju i bila sam pomalo naklonjena filozofiji. Na univerzitetu sam izmedju ostalog ucila i istoriju religija i jedna od religija je bila upravo Islam. Sjecam se da mi je bilo uzbudljivo...

Veoma uzbudljiva prica jedne srpkinje iz Srbije o zdrastvenim problemima koje je imala od malena, problemima za koje ljekari nisu imali ljeka. Trazeci ljeka prvo odlazi kod jenog hodze-sihirbaza i dobija zapise, koji naravno samo pogorsavaju situaciju, a zatim odlazi kod ljecnika Kur'anom i susret s njim joj totalno mjenja zivot...

Šejh Muhamed Ar'ifi, jedne prilike je održao predavanje u jednom njemačkom gradu. Tokom predavanja u džamiju je ušao neki čovjek i sjeo haman ispred šejha Muhameda. Uglavnom, predavanje je završeno deset minuta pred akšamski ezan. Pred kraj predavanja, šejh Muhamed se zahvalio organizatorima i svima onima koji su uveličali druženje, jer su među prisutnima bili muslimani i nemuslimani. Tamam kad se šejh počeo ustajati iz stolice, ovaj čovjek što je naknadno došao, podigao je ruku kako bi ili nešto pitao ili dodao kao sugestiju. Šejh Muhamed mu je ljubazno rekao, kako je nažalost vrijeme isteklo, jedino da se čujemo poslije namaza. Čovjek reče:“Ja nemam nikakvo pitanje, ja sam krščanin, zanima me islam i ja tragam za istinom.“

Prije nego što sam se udala, radila sam u muslimanskoj zemlji četiri godine kao stjuardesa. Tamo sam išla i na mise, a u toku misa, mogla sam čuti i zov ezana. To mi je smetalo i te zvuke smatrala sam čudnima! Ja nisam imala pojma šta je to islam jer sam odrasla uz majku koja je bila predana katolkinja, a pohađala sam katoličku školu samo za djevojčice koju su vodile časne sestre.

Dugo mi je trebalo da sjednem i da napišem ovaj tekst i da tako postanem dio vas, dio onih izabranih ljudi koji osjećaju, žive, prakticiraju islam, dio onih koje je Svevišnji počastio da se ponose time što su muslimani. Imala sam veliku potrebu i želju da podijelim ovo sa svima onima koji čitaju i koji, kako ja kažem, hvala Allahu, dž.š., uživaju kad novi tekst dođe na N-UM stranicu, Allah vas nagradio. Imam dvadeset jednu godinu i rođena sam Sarajka....

Šejh Sa'd el-Ganam, ispričao je slučaj koji se lično njemu desio u Velikoj Britaniji. Šejh Sa'd je ispričao sljedeće: “Bio sam u Londonu i prilikom te posjete sreo sam muslimana Britanca, rođenog Britanca na čijem sam licu mogao da vidim nur (svjetlost) i iskrenost. Tokom našeg razgovora, saznao sam da je jedan od najvećih trgovaca u Britaniji (što je i danas) i da je veoma bogat. Takođe kroz naš razgovor priznao mi je, da je bio možda najveći mrzitelj islama i muslimana. Osječao je neopisivu mržnju prema islamu u svakom pogledu...

Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! - pa sam htio da i ja ucestvujem u toj sreci. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, ucestvujuci u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta licnost u drzavi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjecu. Drustveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije licnosti...

Istinita priča o našoj (sada) sestri iz Amerike. Bila je jedno vrijeme sljedbenik radikalne evanđeoske sekte. Kad je napunila 26 godina, medicinski nalazi su joj pokazali da ima karcinom jajnika. Medicinska procjena je bila, da neće živjeti više od tri do četiri godine i da je nemoguće da u takvom stanju zatrudni. Pala je u nesvjest kad su joj doktori saopštili tu vijest. Priželjkivala je smrt, ali smrti nije bilo. Pala je u duboku depresiju, zatvorila se u sebe, plakala je..imala je toliku želju da postane majka...

Jednom mi je jedan stariji Tadžikistanac plemenite pojave došao u crkvu. Ljudi su vjerovali da je on potajno šejh. Nakon kratkog razgovora, odjednom mi je rekao: ''Ti imaš muslimanske oči, tebi je suđeno da postaneš musliman''. Ova naočigled kontroverzna izjava pravoslavnom svećeniku u pravoslavnoj crkvi, nije me uopšte isprovocirala. Štaviše, njegove riječi su se urezale u moj um.

Tako je bilo sve do danas (30. septembar 2012.), kada se odlučila dati eksluzivni intervju popularnoj francuskokj televiziji TF1. Tom prilikom, DIAM'S se pojavila odjevena u tradicionalnu islamsku žensku nošnju što je samo od sebe potvrdilo nečije strahove, a s druge strane i nečije nade, da je uistinu prihvatila islam...

Odluka je bila teška i zbog ekonomskih razloga, jer sam imala veoma dobro plaćen posao sa dosta pogodnosti. Dala sam otkaz na poslu navodeći prelazak na islam kao razlog, i osim posla izgubila sam platu, smještaj i zdravstveno osiguranje. Postala sam lišena svega u jednom danu. Mojoj porodici se ne sviđa hidžab, ali se dive moralnim aspektima islama. Odgojila sam mlađu braću i sestre, i vidjeti koliko me sada mrze je nepodnošljivo.

Čitala sam knjige, slušala predavanja i svaki put kad bih to radila, bila bih emotivna, a ponekad bih počela i plakati. Ovo sve izazvalo je u meni neki osjećaj koji ne mogu opisati. To nikad dotad nisam osjetila. Osjećala sam se kao da čitav život tragam za nečim i da sam to konačno našla. Izgledalo mi je kao da sam popunila neku prazninu u sebi...

Prica jedne srpkinje

Allahu ekber! Allahu ekber! Čuo se glas… Neverovatan osjećaj… Sreća i suze u isto vrijeme.To je to! Znala sam da ću primiti islam. Sada sam sigurna. Ali kako je sve počelo? Rođena sam u hrišćanskoj porodici koja...