U raljama savremenog ropstva (Valentinovo)

Prije par dana, sjedila sam u društvu tri srednjoškolke, dok sam putovala autobusom do fakulteta. Naša zajednička vožnja je trajala nekih sat vremena, a cijelo to vrijeme su u svakoj mogućoj prilici vadile ogledalca, provjeravajući da im se tobože nije kosa zamrsila, ili ne daj Bože šminka razmazala. Ta mladost, ta njihova ljepota, je nešto što društvo nije smjelo tako podcijeniti. Budite sigurni da te djevojčice nisu sretne.

Vjerovatno da ne postoji doba u kojem je čovjek u tolikoj mjeri bio zavaravan mišlju da je slobodan, a najviše iz razloga što misli da može raditi što hoće. Međutim, jedino čemu ga to na kraju odvede je robovanje samom sebi, svojim strastima. Put ka slobodi, složit ćete se, predstavlja oslobađanje duha, uživanje pravih vrijednosti. Ako želite osjetiti slast slobode, nećete uspjeti ako je zlo oko vas. Logika, ne? Uzvišeni Allah upravo zbog toga propisuje zabrane da bi vas zaštitio. Međutim, insan nikako da to shvati, da si to prizna. Na primjer, slobodno možeš da posegneš za alkoholom. Možeš da ga konzumiraš koliko te volja. No, šta onda? Javi se ovisnost. Toliko dakle, o slobodi življenja.

Mladi čovjek, kao jedinka društva kakvo je ono danas, najbolje će pojmiti jedan određeni oblik ropstva mnogih naših roditelja. Zašto? Prosto zato, što se čitav sistem društvenih kretanja istih, svodi na ono što je okolina ocijenila prihvatljivim. Nebrojeno mnogo puta je došao u konflikt s roditeljima, jer ga nije pretjerano bilo briga ‘šta će svijet reći’. Upravo taj princip postaje najveća kočnica mladim ljudima koji se nastoje vratiti islamu.

Za razliku od pomenutog ropstva roditelja, savremeni slobodni mladići/djevojke su u mnogo gorem položaju, u kavezu sa mnogo debljim rešetkama. Pogledajte život jedne ‘slobodne’ tinejdžerke, i njen očaj u nehumanoj iskompleksiranosti uzrokovanom fotošopiranim licima i tijelima s naslovnica. Njen strah od odbačenosti, njenu prazninu, i lutanje u poremećenom sistemu vrijednosti. Dovoljno je ući na facebook profil jedne djevojčice, i sve će vam se samo reći.

Prije par dana, sjedila sam u društvu tri srednjoškolke, dok sam putovala autobusom do fakulteta. Naša zajednička vožnja je trajala nekih sat vremena, a cijelo to vrijeme su u svakoj mogućoj prilici vadile ogledalca, provjeravajući da im se tobože nije kosa zamrsila, ili ne daj Bože šminka razmazala. Ta mladost, ta njihova ljepota, je nešto što društvo nije smjelo tako podcijeniti. Budite sigurni da te djevojčice nisu sretne.

Daleko od toga da jesu, jer svijet u kojem se one kreću je isuviše okrutan, a njihovi staratelji nisu sposobni da ih usmjere na neki bolji životni put. Nisu sposobni ili ih možda nije briga, jer kod nas je eto sasvim uobičajeno da ti isti roditelji imaju titule hadžija, a njihova djeca u stopu slijede zapadnjački stil života, te obilježavaju sve moguće nevjerničke praznike, a onda se ti isti roditelji počinju pitati otkud potreba za izgradnjom mnogo većeg broja staračkih domova nego što ih trenutno imamo.

Definitivno najgora misao koju imam često priliku da čujem, je sljedeće: „Kad ćeš se provesti ako nećeš sad?! Provedi se dok si mlad/mlada!“ Ljudi nikako da shvate da smiraj neiskvarenog mladog bića nije u diskoteci, gdje jadna mlada djevojka mora da izloži sve svoje kvalitete da bi je jedan od pijanih mladića primijetio, nadajući se da će jedne noći konačno pronaći ljubav svog života.

Ovakav ili sličan scenario, doživjet će vrhunac na Dan zaljubljenih, kad će naše kćerke, naše sestre, preplakati noć poslije izlaza jer su same, jer nemaju dečke koji će da ih vole, koji će da im kupe poklončiće, pa kako će ona sutra da se pojavi među prijateljicama i kaže da nije dobila ništa… Isti slučaj je i sa mnogim starijim obrazovanim djevojkama, vjerovali ili ne.

Taj Dan zaljubljenih je ništa drugo do apsurd nad apsurdima. Poznato nam je dakle, da je taj sveti Valentin u tajnosti vjenčavao ljude, jer je tadašnji car Klaudije II zabranio ženidbu vojnicima. Obratimo pažnju na ključnu riječ VJENČAVAO, a onda se zapitajmo s kojom to svrhom se neoženjena omladina raduje tom danu, kad bespomoćno luta tražeći srodnu dušu, usamljenija nego ikad ranije.

Jedno je sigurno. Možemo prevrnuti svijet tražeći sreću, mir i blagostanje, ali je zapravo jedini način istinskog oslobađanja robovanje Allahu, subhanehu we te’ala. Ono što daruje Allahova blizina, je nešto što ne možemo naći nigdje drugdje, koliko god tragali. Jedino Allah, jedino je On kadar podariti nam unutrašnji mir i ispunjenost u punom značenju te riječi.

”…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Er-Ra’d, 28.)

Enisa Š.