O sufizmu…

Pitanje:

selam alejkum,

u Turskoj sam nedavno dosla da studýram. postoje neki domovi u kojima mogu odsesti, ali se tamo obavlja tesbihat, to je Said Nursi napravio. Posto nisam bas najbolje sýgurna koliko je to ispravno i potvrdjeno, molila bih za objasnjenje, kao i ko su Said Nursi i Fethullah Gullen. Sto pre.

Selam

Odgovor:

Ve alejkumusSelam,

Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ”sufizam”. Jedni smatraju da je riječ ”sufizam” izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca.

Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dž.š.

Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove, s.a.v.s., džamije).

Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune.

Peti kažu da je riječ “sufizam” preuzeta iz grčkog jezika od riječi “SOPH” (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježeno nikakvo postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove, s.a.v.s., smrti. Poslanik, s.a.v.s., kao i njegovi ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide.

”Tekija” je za njih bila nepoznanica!

”Sufijski tarikat” u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje, skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit ćemo da je sav taj ”sufijski nauk” mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a.!

Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.

Allah, s.v.t., onima koji tako misle poručuje: “Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti.” (el-Ankebut, 17.);

„Iskreno ispovijedanje vjere dug je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili.” (Ez-Zumer, 3.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Fanatizam i pretjerivanje karakteristično je za dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šiija koji poslanicima i imamima iz ehlul-bejta pripisuju Allahovo, dž.š., svojstvo uluhijjeta (obožavanja), kao i jedan dio sufija džahila koji također gaje slično ubjeđenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/66.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Apologetičari se najviše bave potvrdom ili negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeđenja i vjerovanja, i njihov krajnji cilj je tasdik/potvrda, ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je ljubav, podložnost, djelo i volja.

Što se tiče spašene skupine – ehlul-ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih vjernika, oni su u svom životu spojili oboje: naučnu spoznaju i vjerovanje i praktično djelovanje i rad utemeljen na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgrađeno na znanju, kao i rad i ljubav koji su također zasnovani na znanju.

Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija, postižući ono što su obje skupine zagubile:

1. govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u suprotnosti s Kur’anom i sunnetom;

2. apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.

Sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., kako onog nutarnjeg tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna, zasnovana su i utemeljena na ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u međusobnoj sprezi, i to su istinski i pravi muslimani, koji su na Pravome putu, na putu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao, a ne na putu onih na koje se rasrdio, a niti na putu onih koji su zalutali!

Devijantni apologetičari ugledali su se na jevreje, dok su se devijantne sufije ugledale na kršćane, pa su zbog toga na prve (apologetičare – jevreje) najveći utjecaj imala slova/huruf, i ono na što ukazuju njihova značenja, poput znanja i ubjeđenja, dok su na druge veći utjecaj imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.” (Medžmu’ul-fetava, 2/41.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Izmišljanje neispravnih ibadeta koji u sebi imaju primjese širka i sličnog specifika je kršćana, ali i onih koji se ugledaše na njih poput devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata, što je specifika jevreja i devijantnih tobože fakiha i pravnika koji se u tome ugledaše na njih (jevreje)!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/87.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Kod devijantnih sufija više dominira želja za slušanjem pjesama i stihova negoli želja za slušanjem Kur’ana i zikra!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 2/43.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom, već baš njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrđuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi prihvatio, i često znaju hvaliti opijenost i ludilo…” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 3/338.)

A Allah najbolje zna!

Odgovor pripremio, prof. Jasmin Djanan