Pravednost

Omer b. el-Khattab kao khalifa ne bi navece zaspao dok ne bi prohodao i uvjerio se u stanje njegova naroda. Kad bi naišao na neki problem, on bi ga pravovremeno rješavao. Ako je neko bio bolestan, on bi brinuo o njemu i hizmetio ga. Tako je jedne hladne zimske noci hodajuci sa Abdurrahmanom b. Aufom, ugledao vatru i odmah se zaputio prema njoj da vidi o cemu se radi. Kad se priblizio, pored vatre je našao stariju zenu sa svojom djecom, od koji jedno kroz plac zavapi:„Majko, umrijecu od gladi„. Kad to cu, Omer pridje zeni, sjede pored nje i…

… upita je:„Šta je s vama, šta vam treba„? Zena, neznajuci uopšte o kome se radi odgovori:„Zalim se Allahu na Omera b. el-Khattaba„. Na to Omer rece:„Pa šta ti je Omer kriv, on ne zna ono što je nevidljivo„. zena mu odgovori:„On o nama i ne razmišlja, on nas je potpuno zanemario„.

Omer ustade, ode do magacina, uprti na ledja brašna, masla, meda i drugih namirnica, pa se vrati ponovo do vatre. Na brzinu pripremi jelo, a onda pozva jetime i zenu da jedu. Kad se malo zasiti, zena rece Omeru:„Ti si zasluzniji za khilafet od Omera„! Omer joj obeca da ce se pobrinuti o njoj i njenoj djeci i krenu sa Abdurrahmanom b. Aufom. Kad zamakoše za jednu stijenu, Omer poce provirivati i posmatrati šta djeca rade. Hladnoca je bila sve zešca pa mu Abdurrahman rece:„Hajdemo Omere, jer cemo se smrznuti od zime„.

Omer mu na to odgovori:„Ako se zuriš i ako ti je hladno, ti idi, a ja tako mi Allaha necu odavde otici dok ih ne vidim kako se smiju isto kao što su do malocas plakali od gladi! Valja se Omeru s njima sresti pred Allahom na sudnjem danu„!
Kad su se najela, djeca se poceše igrati i smijati, a Omer krenu i ode.
Kada jetim zaplace, zadrhti ARŠ, a Milostivi povice:„O Dzibrile, ko je rasplakao ovoga? O meleki, uzimam vas za svjedoke, da za onoga ko plac jetima zamijeni smjehom, nema druge nagrade osim dzenneta„!

**************

Prenosi se kako je Alija, r.a, prepoznao svoj štit kod nekog jevrejina, pa ga je tuzio kod tadašanjeg kadije Šeriha b. el-Harisa el-Kindija. Kad su došli na sudsku raspravu, Kadija upita Aliju, r.a, šta ima da kaze, a on rece:„Ono je moj štit, niti sam mu ga prodao niti poklonio„.Kadija se obrati jevrejinu i upita šta on ima da kaze, a on odgovori:„Moj štit i u mojim rukama„.

Kadija ponovo upita Aliju ima li kakav dokaz, a on rece:„Da, imam. Moj sin el-Hasan i Kanber ce to posvjedociti„. Kadija na to odmah reagira rijecima:„Vladaru vjernika, svjedocenje sina u korist oca se ne prihvata„. Alija, r. a, zacudjeno rece: „Subhanallah! Svjedocenje covjeka, kome je obecan dzennet, da se ne prihvati?! Ja sam cuo Allahova poslanika, s. a. v. s, kad kaze:-El-Hasan i el-Husejin ce biti prvaci medju omladinom u dzennetu„!

Medjutim, kadija Šerih, nakon što je ustrajao u mišljenju o svjedocenju h. el-Hasana, donese odluku da štit ipak pripada jevrejinu. Kad je saslušao odluku jevrejin zapanjeno zavika: „Khalifa me tuzio i kadija donosi odluku u moju korist !! Svjedocim da je ovaj din istina, svjedocim da nema drugog bozanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik ! Isto tako svjedocim i priznajem da je ovo tvoj štit, o vladaru vjernika. On ti je ispao u noci, ja sam ga našao i uzeo„.
Jevrej je kasnije na najljepši nacin potvrdio svoje rijeci, jer se borio sa Alijem, r.a, u jednoj bici i u njoj pao kao šehid, inša Allah!