Porodica me udaljila od vjere

“Ja sam djevojka u 23. godini zivota. Bila sam studentica na Americkom univerzitetu. Nisam bila ni potpuno u zabludi, niti sam se u potpunosti pridrzavala vjere. Stalno sam bila na sredini izmedju ovo dvoje. Moja porodica je casna i pobozna. Moja majka je postena i cijenjena, a, takoder, i otac, koji je…

preselio jos dok sam bila u srednjoj skoli. Nasa porodica je bila potresena njegovom smrcu. Tako sam od malehna odgajana da obavljam namaz i da znam sta vodi zadovoljstvu, a sta srdzbi Allaha Uzvisenog. Na Americkom univerzitetu sam zivjela u stalnoj borbi sa sobom, jer sam se nasla u potpuno drugacijem drustvu od onog u kojem sam do tada zivjela. U ovom novom drustvu je bilo mnogo dobrih Ijudi, a mnogo i losih, srednjih je bilo vrlo malo. Ja sam bila u toj sredini, ali sam sa druge strane obavljala namazu u mesdzidu fakulteta.

Mnogo sam razmisljala o pokrivanju, ali je moja porodica imala razlicito misljenje u vezi mog pokrivanja. Govorili su: sve dok ja budem postena djevojka, odgojena i bojim se Allaha dz.s., pokrivanje nije nesto sto je obavezno. Posebno su me od mahrame odvracali zato sto su moja majka, braca i sestre zeljeli da dobijem posao tamo gdje je nosenje hidzaba zabranjeno.

Jednog dana sam usla u mesdzid i, nakon sto sam obavila namaz, osjetila sam veliku slast i Ijepotu. Razmisljala sam, o svom postupku da, kada izadem iz mesdzida, skinem mahramu sa glave. Zar nisam vjernica, zena koju je Allah dz.s. cistu i casnu stvorio? Ovakvo razmisljanje me je dovelo do toga da odlucim da ostanem odjevena i izvan namaza onakva kakva sam u namazu. Otisla sam ci nadajuci se da ce me majka, braca i sestre zagrliti i cestitati mi pokrivanje. Ali, nazalost, naisla sam na zestok odgovor, zastrasujuci: “Jos si mlada, kako mozes to uraditi?!”

Bojala sam se mnogo da ce moja majka insistirati da skinem idzab, a ja sam vec bila ubijedena da je to moja obaveza i da je je to ispravno. I stvarno, majka mi je pocijepala knjige, zabranila mi odlazak na fakultet i otjerala me kod tetke, trazeci da se ne vracam dok ne skinem hidzab. Imala sam puno problema sa majkom i porodicom zbog pokrivanja, jedno vrijeme sam cak osjetila kako propadam i bivam ponizena. Svi su bili protv mene. Cak su mi svi govorili: “Dok je majka Ijuta na tebe, Allah dz.s. ti nece ukabuliti, prihvatiti, to sto nosis hidzab, kao i nijedno drugo dobro djelo.”

Osjetila sam kako propadam i bivam unistena. Zar sve sto sam do da zrtvovala zbog hidzaba nije imalo nikakve vrijednosti?! Nisam znala jesam li na putu istine ili ne? Hocu li zadovoljiti majku i skinuti hidzab, mada znam da to izaziva srdzbu Gospodara svjetova, Allaha swt, ili treba da ostanem pri svojoj odluci iako ce mi biti zabranjeno studiranje i uskracivanje dzeparca. Dani su prolazili, a pritisak je bivao sve zesci. Ni od svojih prijateljica nisam imala podrsku, cak su me i one napadale. Ni sama ne znam kako sam dvije godine ostala pokrivena a da to moja majka nije znala.

Bila sam pokrivena samo van kuce. Skrivala bih hidzab u torbi i, kada bih usla u taksi, pokrila bih se i tako ostala pokrivena tokom cijelog dana dok se ne bih vratila kuci. Drugi su mi govorili da sam munafik, da time dajem pogresnu sliku o sebi. A moja majka se pocela cuditi zbog moje frizure i pocela me zapitkívati o njenoj promjeni, kao o tome sto oblacim siroku odjecu i, inace o promjeni mog izgleda. A onda je otkrila moje tajno pokrivanje, pocela je zestoko navaljivati na mene sve dok nisam skinula hidzab. Moj zivotje postao zbrkan.

Nisam bila sigurna u ono sto radim. Osjeéala sam se bez hidzaba kao naga, bez odjece. Kao da imam dvije licnosti i da ce mi Allah prigovoriti, jer nisam uradila ono sto je ispravno. Posljedica ovog udarca i gubljenja povjerenja u majku i porodicu je da sam se pocela suprotno ponasati. Nisam se vise pridrzavala vjere. Usjetila sam krivicu za svoje postupke zato sto nisam ispunila ocekivanja svoje majke.

Ali to je bilo samo osjecanje, jer nije bilo nikoga u tom trenutku da me podrzi. Nakon toga sam zavrsila studije i diplomirala. Pocela sam se ponasati i raditi onako kako je moja porodica zeljela. S vremena na vrijeme bi me zahvatio period kada bih samo plakala i zeljela da se odvojim od svijeta.

Trazim od svakog oca i majke da pomognu svojoj djeci. To isto trazim i od brace i sestara, i od cijele porodice, jer je njihov utjecaj jak i moze biti presudan u donosenju vaznih odluka.”

Iz knjige “Govor srca” – Amr Halid