Ili ga uputi, ili ga udalji

“Allahu moj, ili ga uputi (muza) na pravi put ili ga udalji od mene”

Rodjena sam u Bosni prije nekih 33 godina u jednoj muslimanskoj porodici, koja je bila vrlo daleko od islama i njegovih propisa. Komunizam je izbrisao kod mnogih sve tragove islama, pa i kod nas. Vise se drzalo do bratstva i jedinstva sa cafirima, nego do bilo ceg drugog. Gdje nije bilo islama, nije bilo ni moralnog zivota, samo se…

pilo i lumpovalo. Brak mojih roditelja je bio pun pijanstva, svadje, maltretiranja i raznih drugi scena surovog zivota. Sve to mi je samo davalo povod, da sto prije odem od njih i da se udam. Imala sam mladjeg brata, kojeg mi je bilo mnogo zao ostaviti, ali sam ipak to uradila, jer je tako Allah, subhanehu ve te’ala, odredio. Udala sam se za komsiju muslimana kao maloljetnica, mislila sam da ce se mojom udajom svi moji zivotni probemi rijesiti, ali nazalost nije bilo tako… On je bio vozac kamiona, danima i nocima je navracao u kafane, trazio druge zene i mene sa tim svojim zivotom ponizavao.

Elhamdulillah, u tom svemu sam rodila prvog sina, koji je tada bio moja jedina radost, ali koja nije dugo trajala, jer je nakon dva i pol mjeseca Allahovom odredbom preselio na ahiret – svi smo Allahovi i svi se Njemu vracamo! To je bio za mene veliki sok, ali sam se pomirila s tim, jer sam tad vec bila navikla na zivotne poteskoce. Na samom pocetku rata u Bosni, rodila sam drugog sina, koji se rodio nijem (sa mahanom govora i otvorenim nepcetom)! Situacija u braku mojih roditelja a i mom braku je isla sve na losije i losije, sejtan je uradio svoje; novac, kafane, muzika, pjevacice i konobarice su mog muza odvojile od mene.

Znam samo da sam u mnogim nocima plakala i od tolikih problema cesto izgovarala: ,,Boze moj, sacuvaj me od ovoga svega, podari mi sabur da izdrzim i sto dalje odavde…” Pozelila sam da odem od njega, ali kud? Nista bolje ni kod roditelja, pa sjedi gdje sjedis, jer ne smijes obrukati roditelje i vratiti im se, sramota, sjedi i i trpi – saburaj…

Tako je i bilo neko vrijeme, dok Allah, dzellesanuhu, dovu ne uslisa, koja je imala svoj uzrok, a to je bila moja mala beba, koja je kao sto sam rekla, rodila se nijema! Ja i moj sin smo krenuli sa izbjeglicama iz Bosne, iz rata, u Hrvatsku, da ga pokusaju operisati. Moje srce je bilo toliko ranjeno, jer ostavljam moje roditelje (majka mi je bila tad invalid), moga malog brata i moga muza (iako nisam sumnjala da nece biti sam)…. U Hrvatskoj sam bila u kampu sa izbjeglicama i cekala termin za operaciju, ali iskusenja za iskusenjima, nemam nikog svoga, a moji tamo pod granatama! Zatvorila sam se u sobu sa svojim djetetom i molila sam Allaha da me izbavi iz ove situacije.

Napokon mi se, elhamdulillahi, dijete operisalo i morala sam napustiti Hrvatsku. Krenula sam mome muzu, koji je poslije mog odlaska izbjegao u zemlje Evrope. Allah je dao da dodjemo u jedan izbjeglicki kamp pokraj jedne pobozne porodice! Dane sam provodila sa njima, dok su oni obavljali namaze, ja sam sjedila i gledala ih. Pitala sam se: ,”Zasto ja ne klanjam, zasto sam ohola, sta jos sve teba da mi se desi, pa da se vratim Allahu? Kada mi je nesto trebalo i za operaciju djeteta, molila sam se dovom, a sada kada ide sve dobro, ja nista zauzvrat ne cinim, pa zasto sam toliko ohola zasto se Allahu ne zahvaljujem i kada imam i kada nemam?”

Toliko puta sam se pitala dok sam bila u Hrvatskoj (osamnaest mjeseci): “Nemam novac, a ko me ovo hrani? Nemam poznanike, a ko mi pomaze za operaciju?”… i tako se sjetih svojih rijeci i suza te posudi par knjiga. Poceli su, Allahovom odredbom, moji prvi koraci u islam, poceli su prvi ajeti da se vrte u mojim ustima i srcu, moji prvi ruku’i i sedzde, moji namazi koje sam morala kriti od muza i ostalih ljudi! Poceli su moji najdrazi koraci u islam i sticanje znanja, uz srecu i zadovoljstvo moje duse!

Moje dane sam izmjenila iz citanja raznih bezveznih knjiga u citanje islamskih knjiga, umjesto kahvenisanja sa izbjeglicama, pazila sam na svoje namaze i mnogo ostalog. Kako sam ja dan za danom, korak po korak, vise u vjeru, moj muz je koracima sve vise i vise iz kuce.

Uspostavila sam namaze i ucila sam o vjeri, te sam pocela svoje dijete, koje je samo Allahovom odredbom i milosti progovorilo, da ucim jos od prvih koraka o islamu i spasenom putu! Bila sam zaposlena, ali sam uvijek tezila da prestanem raditi i da budem vjernica u kuci svoga muza, da se pokrijem i nosim hidzab! Moj zivot se pretvorio u Dzehennem, moj muz dalje javno odlazi od kuce, prijetio mi je sa drugim zenama, tukao me je radi vjere, namaza, hidzaba, ucenja djeteta i brukanja pred drustvom, jer sav svijet napreduje a ja nazadujem i njega ponizujem!

Nisam mogla odmah, ali sam svoj posao ostavila i odlucila sam i nositi hidzab. Svaki korak i dan vise u islamu, su mi bili drazi, vise zadovotjstva u dusi ali sa puno vise iskusenja. Rat je stao, odlascima u Bosnu insan je nailazio na razne kritike a sto je najgore ili najteze je to da nisam imala podrsku mojih roditelja, koji nisu svoj zivot pa ni nakon rata izmjenili i nije im pouke bilo kao i mnogim drugim porodicama.

Moji roditelji u Bosni su podrzavali zeta, a on je to koristio i dalje nastavio ici po kafanama, te stalno prijetio: »Skidaj to sa glave ili odoh, evo me u noénom baru…”, nastavljao sa fizickim maltretiranjem, kidao moje mahrame, izolirao me od drugih, podcjenjivao i pred svojim drustvom, mojom i svojom familijom, te mnoge druge stvari.

Nocima sam ga cekala i obracala se svome Gospodaru, cineci dovu: ,,Allahu moj, olaksaj mi i daj mi izlaz iz ovog, ili ga uputi na pravi put, ili ga udalji od mene?” Molila sam takodjer puno za moje roditelje i familiju, pricala sam im o islamu, o spasenom putu, slala pisma, knjige, kasete i trudila se onoliko koliko sam mogla. Mom muzu sam navodila razne primjere, citala mu, pustala video i audiokasete za dokaz, navodila primjer moralnog zivota koji vodi do uspjeha i nemoralnog koji vodi do propasti, sve ovo sam mu govorila kroz razne primjere Ijudi koje mi poznajemo, kao sto su nasi roditelji itd. Ali Allah upucuje koga hoce i ostavlja u zabludi koga hoce.

Pored 15 godina braka sa njim i ophodenja kao sa najvecim vjernikom i pored dvoje djece, odlucila sam ga ostaviti u ime Allaha, subhanehu ve te’ala. Vaznija mi je pokornost Uzvisenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nego daljnji ostanak u ovakvom braku.

Mnogo je primjera iz vremena Allahovog Poslanika, sallallahu ‘ alejhi ve sellem, koji su slicni mom primjeru. Dovila sam danima i mjesecima prije moje odluke, ponekad mi se srce stezalo od straha. Pitala sam se kako cu sama sa djetetom, nemajuci nikoga ovdje od rodbine da bih mogla da se obratim, oslonim i trazim pomoc, gdje cu sa hidzabom, kako i kud???

Ali na to sve je dosao odgovor, koji sam i osjetila u mom srcu, mojoj dusi, u mom mozgu: “Imam Allaha i divan li je On Pomagac i Zastitnik, On opskrbljuje i vjernika i nevjernika, On je taj koji daje utociste, On je taj koji, kada se dvoje rastave, ucini neovisnim jedno od drugog, On ukazuje na pravi put kome hoce, On je Allah Gospodar svih svjetova…”

Pitala sam ga: »Hoces li da prekines taj nacin zivota koji sad imas i da se okrenes islamu pa da budes spasen ili cu ja morati da odem zauvijek od tebe u ime Allaha?” Iznenadjeno je reagovao i neshvatljivo mu je bilo da mi je Allah preci od njega (estagfirullah), da treba da bude «budala» kao ja, da zamjeni muziku Kur’anom, da ne prica nista o drugima, da ne sjedi zajedno sa drugim zenama, da se mora razlikovati od zena sa nosenjem brade, da slijedi Allahov put i praksu Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ma gdje i u koje doba zivimo, da zamijeni kafane za dzamije, da mu braca budu vjernici a ne kafanski jarani da moze imati pored mene najvise jos tri zene u halalu a ne kao dosad desetine u haramu.

Uzoholio se i odbio je, nije htio uzeti put spasa i mislio je da necu moci bez njega i njegovog imetka. On ima najbolja i mnogo skupa auta, tri kuce koje sam mu ostavila u ime Allaha, i pored toga jos mnogo novaca, ali nema zadovoljnu dusu, nema vjere u Allaha i tako je ostao da i dalje luta sejtanovim stazama zablude, da ga Allah uputi na pravi put i sve one koje lutaju.

Sad je vec dvije godine kako ne zivimo zajedno, Uzviseni Allah mi je dao roditeljima i bratu uputu, uselio se islam u njihove zivote, nisam vise za njih bolesna, luda, propala, zalutala i ne znam vise kako me sve nisu nazivali, vec sam sad osoba koju vole, poklanjaju mi paznju, savjetuju se sa mnom i mnogo drugih ljepih stvari mi se desilo – koje zelim za sebe zadrzati.

Brinem se sad za svog cetrnestogodisnjeg sina, imam oko sebe sestre i dzem’at, koji mi mnogo znace. I sada imam, elhamdulillahi, iskusenja (a ko ih nema danas) jer zivot svakog vjernika je pun iskusenja, ali sam zadovoljna i bit cu insa-Allah zadovoljna sta god da Allah odredi.

Razlog, zasto ovo pisem, jeste da pored mene ima jos mnogo sestara koje imaju slicna iskusenja kao sto sam ja imala. Molim Uzvisenog Allaha da nam se svima smiluje i olaksa. AMIN.

Sestra u islamu

Casopis “El-Asr”