Zbog koga činiš djela?

Jedne veceri u nekom mesdzidu zanocio je jedan covjek. On je usao u ovaj mesdzid kako bi cijelu noc proveo u namazu. Kada svi odose svojim kucama, covjek poce klanjati… Kako je noc prolazila, u jednom trenutku zacu se nesto. Bas kao da je neko usao u mesdzid. Ovaj sto je klanjao pomisli da je dosla neka cijenjena osoba, u dusi mu pocese puhati vjetrovi licemjerja. Rece samom sebi:…

– Na ovako uzviseno mjesto covjek dolazi samo radi ibadeta Allahu. Ovaj dobri covjek ce obratiti paznju na mene, vidjet ce moj namaz, cut ce moj ibadet, shvatit ce moju vrijednost… Sve do sabaha nadje se u ibadetu. Cak ni za tren ne zatvori oci, vec je jecao i plakao… Cas je teobu cinio, cas istigfar, cas je zikrom zauzet bio. Jednom rijecju, dobro se pokazao…

U sehur vaktu, kada se okolina razdani i unutrasnjost mesdzida se rasvijetli, covjek se okrenu i vidje kako u cosku lezi jedan pas i spava. Dakle, onaj zvuk u noci dosao je od ove zivotinje. Ovom brigom izgorje covjekova dusa, krv mu se sasusi , sa trepavica mu kisa suza nagrnu… Udari se po grudima i rece:
– O, neodgojeni covjece! Allah te je ove veceri odgojio ovim psom. Cijelu vecer si cinio ibadet da bi pas vidio. Sta bi bilo da si jedno vece ostao budan radi Allaha… Tesko tebi!

A ti, brate ili sestro, da li si ti cist/a od ove osobine, da radis djela zbog ljudi??? Preispitajmo se.