SMRT – zaboravljena istina

Jedan covjek je zelio upozoriti svoga sina da ne bude pohlepan za dunjalukom, nego da se sprema za smrt koja ce mu zasigurno doci – kada ce sve ostaviti iza sebe. Kada mu se smrt priblizila, napisao je svome sinu jedno pismo i rekao mu: “Sine moj, imam jednu zelju. Kada me budes zakopavao u zemlju, zelim da imam carape na sebi. I evo ti ovo moje pismo ali ga ne otvaraj osim kad ti bude jako tesko u zivotu.”

Kada je otac preselio na ahiret duznost je bila na sinu da ukopa svoga oca sa carapama na nogama. Tako se zaputio imamu koji je bio zaduzen za ukopavanje mrtvih i rekao mu da njegov otac zeli biti zakopan sa carapama na nogama. Ovaj imam mu je to odma odbio rekavsi da se to krsi sa vjerskim propisima. Nakon toga, razocaran… otisao je kod drugog imama ali mu je i ovaj rekao istu stvar. Tada ga je panika pocela hvatati, njegov otac jos nije zakopan a vrijeme prolazi…sta da radi. Bilo mu je toliko tesko da nije znao kako da postupi pa je odlucio da vec sada otvori ono pismo koje mu je otac ostavio. Kada je otvorio pismo vidio je da tamo pise: “Sinko moj, vidis… cak ni carape nisam mogao ponijeti sa sobom u grob.” Nakon toga je sin poceo razmisljati: sve za sto se borimo na ovom svijetu, sav imetak, svo bogatstvo – nista od toga ne mozemo ponijeti sa sobom u kabur, pa cak ni par carapa. Tada je shvatio da treba da se bori za ono sto moze ponijeti sa sobom u kabur – a to su dobra djela.

Jedan musliman je rekao: “Naucio sam se mnogo stvari od ucenih ljudi, ali samo nekoliko od tih stvari su mi usadjene duboko u srcu i na tom sam zasnovao svoj zivot.” Kaze: “Vidio sam ljude i vidio sam da oni imaju nesto sto vole. Vidio sam da neki napustaju ono sto vole prilicno rano, dok neki imaju ono sto vole citav svoj zivot. Ali na kraju sam vidio, da niko od njih nista od toga ne nosi sa sobom u kabur. Sve sto vole, ostaje iza njih i tako sam odlucio da zavolim nesto sto znam da ce poci sa mnom u kabur. I tako sam procitao u knjigama ucenih ljudi da je jedina stvar koju nosimo sa sobom u kabur – nasa djela. Tako sam odlucio da pocnem voliti dobra djela i drzati se njih, jer sam saznao da ce ta djela ici sa mnom u kabur.”

Covjek bi trebao da usporedi privremeni dunjaluk sa svim njegovim osobinama i vjecni ahiret, i stavi ih jedan pored drugog kako bi uvidio koji svjet je bolji i za kojeg se treba vise truditi. Nepravedno je od covjeka da zaboravi na smrt, koja mu moze svakog trena doci, i da se samo posveti ovom svijetu i radi samo za njega. Ko bude tako postupao, bojati se da se taj covjek nije dovoljno pripremio za smrt ako ga zadesi u takvom stanju. Smrt nikoga ne diskriminira, niti u vremenu, niti u mjestu, niti u starosnoj dobi – dakle sve nosi sa sobom i neznamo kada ce nam smrt doci i na koji nacin cemo umrjeti ali znamo da ce nam doci. Jednog naseg dobrog predhodnika su upitali na cemu on zasniva svoj oslonac na Allaha a on im je rekao: “Zasnivam na cetiri stvari.” – i izmejdu ostalog je spomenuo: “Saznao sam da me smrt svakog trena moze zadestiti pa sam je pretekao.” To jest, pretekao sam je dobrim djelima i prepremio se za nju.