Svjetlost koja mi je obasjala život

Ovo vece sam odlucio sam da provedem kuci, jer moja kcerka jedinica je bolesna i ispravno bi bilo da budem s njom. Zaustavio sam automobil ispred video kluba, usao unutra i odabrao nekoliko filmova, sa nemoralnim sadrzajem. Vratio sam se kuci, pozvao zenu i rekao da mi…

pripremi caj i pice. Uh, kako je komplicirana zena, sada ce reci “Ahmede boj se Allaha’! Na ovo sam navikao, ali ona je ipak pokorna i poslusna. Trpjela je nesrecu zbog moje srece. Usao sam a ona je vec pripremila caj i pice. Nasmjesila mi se i rekla “Mora da su propustio vece s prijateljima i zelis ostati kuci.” Odgovorio sam potvrdno i pozvao je da sjedne do mene na sta se ona obradova. Ustadoh pridjoh televizoru i videu, da pustim one video kasete. Ona neodlucno spusti glavu i rece “Boj se Allaha, Ahmede!” Izasla je ponizena i porazena.

Glasovi u sobi su se pojacali. Muzika, vriska, smijeh. Poceo sam piti caj i pica. Pogled mi je bio prikovan za televizijski ekran. Prva kaseta je zavrslila, i druga…. Kazaljke su pokazivale tri sata po ponoci. Iznenada kvaka na vratima polahko poce se pomjerati. Viknuo sam sta zelis… nisam cuo odgovor. Vrata su se otvorila. Usla je moja bolesna cerka, zacudio sam se, nista nisam rekao. Priblizila mi se govoreci “Babo, boj se Allaha, babo, boj se Allaha!» Okrenula se i zatvorila vrata. Pozvao sam je ali mi nije odgovarala. Krenuo sam za njom. Ne mogu povjerovati… Da li he to bila moja kcerka? Otvorio sam vrata i vidio kako spava u materinom narucju…To je ona.

Vratio sam se u sobu i ugasio televizor. Njen glas je ispunjavao sobu. Babo, boj se Allaha, babo, boj se Allaha! Koza mi se najezila, znoj oblio glavu, iako je soba bila dosta hladna. Nisam znao sta me je zadesilo. Samo sam joj cuo glas i vidio lik. Te rijeci su polomile sve barijere koje su u mojim prsima postojale dugo vremena “ostavljanje namaza, grijesi, duhan, nemoralni filmovi-probudila me iz nemara.

Srce mi he ubrzano lupalo. Legao sam na pod pokusavajuci zaspati, ali nisam uspio. Vrijeme je brzo prolazilo. Slike rijeci proslosti redale su se pred mojim ocima. Sa svakom slikom cuo bih kcerkine rijeci “Babo boj se Allaha, babo boj se Allaha!. Zacuo sam ezan. Srce mi je zatreperilo, a tijelo zadrhtalo. Jeza mi je prosla bokovima “Namaz je bolji od spavanja”. Eh,spavao sam sve ove godine…Uzeo sam abdest i uputio se prema dzamiji. Isao sam putem koji mi je izgledao nepoznat. Kao da mi jutarnji povjetarac prigovara i pita me “Kuda si krenuo? Ptice na nebesima mi govore “Dobro dosao covjece,napokon si se probudio!” Usao sam u dzamiju klanjao dva rekata i poceo uciti Kur’an. Vec dugo vremena nisam ucio Kur’an. Osjecam da mi se Kur’an obraca da me podstice na dobro i plasi kaznom. Otvara mi vrata pokajanja i spasa dzehenemske vatre:

”Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijesili,ne gubite nadu u Allahovu milost.Allah ce sigurno,sve grijehe oprostiti,On doista mnogo prasta i On je milostiv.”

Zelio sam sto vise uciti Kur an. Malo sam se zadrzao na svom mjestu, a zatim krenuo za ostalima. Stao sam u saf kao da sam stranac. Namaz se zavrsio, sjedio sam u dzamiji dok nije granulo sunce a zatim se uputio kuci. Usao sam u sobu bacio pogled na zenu i kcerku-spavale su. Ostavio sam ih i otisao na posao. Kolege su bile iznenadjene mojim prisustvom. Pocela su cestitanja pomijesana s cinizmom. Nisam se obazirao na njihove rijeci. Pogled sam zakovao za vrata iscekivajuci Ibrahimov dolazak. On me je uvijek savjetovao. To je covijek lijepog ahlaka i dobrih postupaka.

Ibrahim je usao, ustao sam ga docekati. Nije mogao vjerovati svojim ocima. Upitao me “Jesi li to ti Ahmede” Odgovorio sam mu potvrdno i izrazio zelju da mu ispricam sta se dogodilo . Pozvah ga na pauzu i tu mu ispricah jucerasnji dogadjaj. Sutio je, suze mu ispunise oci. Na licu mu se pojavi blag osmijeh. Rece “To je svejtlo kojim ti je Allah obasjao srce, zato ga nemoj ugasiti grijesenjem.”

Citavog dana sam aktivno i dobro radio, iako cijelu noc nisam spavao. Osmijeh mi je krasio lice citavog dana. Zavrsio se posao. Upitase me za razlog ovolikog truda u aktivnosti, a ja rekoh da je u pitanju sabah-namaz u dzematu. Jadni Ibrahim je trpio veliku muku zbog posla. Prolazilo je vrijeme, a nisam osjecao umor. Ibrahim mi rece “Ahmede, trebas ici kuci, jer nisi spavao od juce, ja cu zavrsiti tvoj posao. Dobro rekoh, otici cu. Pogledao sam sat i vidio da do ezana ima jos nekoliko minuta. Odluci sam ostati.

Zacuo se ezan, pozurio sam prema dzamiji. Sjeo sam u prvi saf, kajuci se zbog vremena kada bih u vrijeme namaza bjezao s posla. Nakon namaza sam otisao kuci. U putu sam osjecao uznemirenost. ”Boze, kako je moja kecerka” Osjetio sam tegobu, ne znam zasto. Imao sam osjecaj da je putovanje predugo. Strah se povecavao. Podigao sam glavu prema nebesima i zamolio za izlecenje moje kcerke.
Stigao sam kuci, usao u sobu i pozvao zenu. Niko mi nije odgovarao, pohitio sam ka njihovj sobi. Supruga je primjetila da sam stigao, pa je zaplakala – nasa kcerka je preselila. Jurnuo sam ka njoj, prigrlio je na prsa. Ruka joj je pala prema zemlji, tjelo se ohladilo, ruke i stopala su se sledila. Nestalo je pulsa, iscezli su uzdisaji…

Nista nisam cuo. Pogledao sam lice joj je blistalo nurom. Izgledala mi je poput blistave zvijezde. Budio sam je, pomjerao, drmao-ali mi je supruga rekla “Umrla je”. Poceo sam plakati, suze su mi lile poput bujice. U usima su mi odjekivalle kcerkine rijeci “Babo, boj se Allaha!” Povratio sam se, nema snage niti moci osim Allaha… Svi smo mi Allahovi i Njemu se vracamo. Supruga je rekla “Allahu moj, nagradi me zbog ovog iskusenja, podari mi bolju od nje!” Pozvao sam Ibrahima da dodje brzo, jer mi je kcerka preselila.

Cesto mi je govorio “Ahmede, do kada”, uvijek sam odgovarao “Sutra”. Ali smrt doalzi iznendada-upozoravao bi me. Uzviseni Allah kaze:” Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela prikljucit cemo djecu njihovu ,a djela njihova necemo ni malo umanjiti-svaki covjek je odgovoran za ono sto sam cini!”

Hanuma je plakala, a plakao sam i ja. Klanjali smo dzenazu namaz a zatim je ponijeli na mezarje. Gledao sam umrlu kcerku kao da je iz nje izbijalo svjetlo koje mi je obasjavalo zivot. Stigli smo do mezarja, tog jezivog i tihog mjesta. Uputili smo se prema mezaru, stao sam pored njega…Ovdje cu cpustit kcerku…Ibrahim me dohvati za ruku “Budi strpljiv Ahmede!”

Sisao sam u mezar, Ibrahim me pozva “Ahmede, uzmi svoju kcerku!” Spustio sam je na desnu stranu i rekao “U ime Allaha i u vjeri Muhameda s.a.v.s.” Postavio sam cigle i zatvorio otvore. Izasao sam iz mezara. Ljudi su poceli bacati zemlju. Nisam mogao kontrolirati suze. Danas sam ukupao svjetlo koje mi je obasjalo zivot. Slavljen neka je Onaj Koji mijenja stanja iz jednog u drugo!