Priča o ljubavnom pismu

Mnogi od nas uzimaju drage osobe ‘zdravo za gotovo’. Ponekad se zbog te osobe razljutimo, ali zaboravimo koliko ih volimo i koliko bi nam nedostajale ukoliko bismo ih izgubili. Jedna žena koja je ostala bez supruga je odlučila da s nama podijeli detalj iz njihovog života: „Moj muž je na ahiret preselio prije nekoliko dana. Desilo se to iznenada i neočekivano. Nisam bila spremna na to, nisam bila spremna da ga tako brzo izgubim. Nisam bila spremna da ostanem sama.

Bili smo u braku više od pedeset godina. Kako živjeti s nekim tako dugo, a potom morati dalje sam, bez njegove pomoći? Manje od dvadeset četiri sata prije njegovog preseljenja, dan smo proveli pored mora, šetajući i objedujući zajedno, radujući se lijepom vremenu. Bili smo blagoslovljeni u našim životima, iako stvari nisu uvijek išle onako kako smo ih zamišljali. Nismo se uvijek slagali. Ponekad mu se nije dopadalo što radim neke stvari. Ponekad sam pomislila da sam ja prepreka koja ga spriječava da ispuni svoje planove i snove. Ponekad sam bila jako ljuta na njega. Ponekad sam ga krivila jer me brak spriječio da postanem u životu ono što sam htjela.

Ali i u teškoćama i blagodatima, bili smo tu, uvijek jedno za drugo. Utješno je znati da imate nekoga ko će vas uvijek voljeti, ko će vam se nasmiješiti prije nego utonete u san, koji će vam i nakon svađe reći da vas voli. Nekoga ko će vam pomoći da postanete bolja osoba…

Moj suprug je znao da sam po prirodi ‘čistunac’. Volim da iznosim stvari i čistim i preuređujem stan. Par dana nakon njegovog preseljenja, čistila sam naš stan i razmišljala o njemu. Prisjetila sam se, on kao da je predosjetio svoj odlazak. Mjesec dana prije smrti, satima je gledao uživo prijenos namaza iz Mekke. Inače to nije imao običaj, ali je osjetio iznenadnu želju. Rekao je da mu to donosi mir i da želi da posjetimo Mesdžidu-l-Haram. Umjesto toga, Uzvišeni je odlučio da moj muž ode k Njemu. Neka ga Milostivi obaspe Svojom milošću, i dok ovo čitate, odvojite trenutak da za njega proučite dovu.

Dok sam razmišljala o njemu, o našim sjećanjima, našoj djeci, našim unucima, mjestima koje smo posjetili, žrtvama koje smo podnijeli, belaje i blagodati kroz koja smo prolazili… Među knjigama koje sam sređivala sam naišla jedno pismo. Otvorila sam ga i srce mi je na trenutak zastalo. Bio je to rukopis moga muža.

„Ljubavi moja,

Mnogo mi značiš. Volim te.

Tvoj muž.“

Čitala sam pismo, iznova i iznova, i plakala. On je znao da ću kad-tad naići na to pismo. Možda ga je napisao jer je je osjetio da mi to više neće moći reći uživo. Možda je Allah, dželle še’nuhu, želio da me utješi, jer zna koliko je moja čežnja bila teška.

Neizmjerno mi nedostaje. Da, žrtvovala sam neke stvari zbog njega. Ponekad sam zbog toga bila ljuta, depresivna i ozlojeđena. Ponekad sam se u sebi gajila te ružne osjećaje godinama. Ali ako bi bilo potrebno da žrtvujem sve što imam i želim, sve bih zamijenila za samo jedan trenutak s njim. Samo još jednom da me drži za ruku, samo još jednom me nasmije i utješi, pogleda s ljubavlju, zahvali mi na večeri, da čujem kako priča s našom djecom, ili da me poljubi pred spavanje. Za samo još jedan dan, sve bih dala.“

Autor: hafiza Merjem Amiribrahimi
Preveo: Nedim Botić