Od princa do stolara

Alija ibn Me’mun el-Abbasi, sin halife, zivio je u veleljepom dvorcu i imao sve sto je mogao pozeljeti. Jednog je dana s prozora svoje sobe posmatrao jednog radnika kako na vrelom danu radi neki tezak posao. Nakon nekog vremena radnik je uzeo abdest, klanjao dva rekata na obali Tigrisa i vratio se radu. Pred aksam ode kuci. Uskoro ga je emir Alija pozvao i pitao ga o zivotu. Radnik mu je odgovorio kako ima zenu, dvije sestre i majku, te da mora mnogo raditi za njih, jer je on jedini koji privrjedjuje za zivot. Kazao mu je i da posti skoro svaki dan. “Pa jesi li se ikome zalio?”, upita emir. “Ne, hvala neka je Allahu, Gospodaru svih svjetova”, odgovori mirno radnik.

Nakon ovih rijeci, emir je zasutio i duboko promisljao. Uskoro je napustio dvorac i niko ga nije vidio sve dok nije umro nakon mnogo godina u blizini Horosana. Tamo je od odlaska s dvora radio kao obicni stolar jer, je u tome, a ne na dvoru pronasao svoju srecu i istinski spokoj duse.

“A one koji su na Pravom putu On ce i dalje voditi i nadahnut ce ih kako ce se vatre sacuvati.” (Muhammed, 17)

Ova me prica podsjeca na kazivanje o stanovnicima Pecine, mladicima koji su zivjeli u dvorskim odajama, no u njima su osjecali tjeskobu, nemir i zabrinutost jer je dvorac bio ispunjen krivovjerstvom. Oni su sve to napustili, i jedan je kazao:

“Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pecinu, Gospodar vas ce vas miloscu Svojom obasuti i za vas ce ono sto ce vam korisno biti pripremiti.” (El-Kehf, 16)

“Draza mi je koliba trosna
Od dvorca gizdava.”

Mnoge izreke govore o tome kako i malo mjesto koje ispunjava sloga, vjera i ljubav moze udomiti mnoge ljude i usreciti ih. Takva je izreka:“Gdje celjad nije bijesna, kuca nije tijesna.”