Ubrzo sam otišla na svoje prvo vjersko predavanje. Došla sam do prostorija u kojima se održavalo predavanje, ali od stida nisam mogla da uđem unutra, već sam sjela na stepenice. Naišla je jedna sestra i ja sam tada htjela da pobjegnem, jer sam je poznavala. Ali pošto nisam mogla pobjeći, ona mi je prišla i rekla mi: “Daj uđi, hladno je tu!”…

Sramotno je reći, ali ja sam bila najveći protivnik hidžaba i nikaba, i najviše sam zbijala šale na tu temu. Za vrijeme rata bilo je dosta omladine koja je išla u džamije i slušala vjerska predavanja. To je bio jedini način druženja za mlade. Dosta djevojaka se pokrilo, a ja sam, da mi Allah oprosti, ismijavala njihov  hidžab. Slušala sam imama i njegova predavanja, ali sve to nije imalo nikakvog utjecaja na mene. U srednjoj školi bile su pokrivene svega tri djevojke, a ja bih u zadirkivanju i  ismijavanju bila prva. Govorila bih, ne u džamiju, već iza džamije.

Ašikovala sam sa jednim momkom više od tri godine, ali nisam željela da se udam dok ne napunim trideset godina. I jedino što me je odbijalo jeste što je taj momak volio popiti i pušiti. Razišli smo se, a onda sam upoznala momka koji je stranac, svog sadašnjeg muža. Tu sam vezu uzimala više za igru i onako neozbiljno. On je bio pristojan i kulturan prema meni. Dok smo bili u kontaktu, željela sam da mi priča o tome kakvi su oni muslimani. On je mene također pitao da li klanjam. Rekla sam da ne, ali se istovremeno u meni pojavio neki osjećaj za namazom. Do tada sam često zamišljala da imam pobožnog muža koji će me poštovati i sa mnom lijepo postupati, da ne pije, ne puši i ne psuje. Ne znam zašto i na koji način, ali sam otišla na Baščaršiju da sebi kupim mahramu da klanjam. Moja je mama bila zbunjena i nije mogla da vjeruje šta se sa mnom dešavalo u tom periodu. Ja bih joj govorila: “Nije ti se sviđalo dok sam bila u kratkoj suknji, a sad opet ti se ne sviđa kad sam pokrivena i pristojno obučena!?” Pitala sam je: “Pa šta ti se onda sviđa?” Ona na to nije znala odgovoriti i nije me ometala kad bih stavila hidžab. Poslije nekih tri do četiri mjeseca, zaručila sam se i tada sam definitivno stavila hidžab. Bilo je to 1998. godine.

Ubrzo sam otišla na svoje prvo vjersko predavanje. Došla sam do prostorija u kojima se održavalo predavanje, ali od stida nisam mogla da uđem unutra, već sam sjela na stepenice. Naišla je jedna sestra i ja sam tada htjela da pobjegnem, jer sam je poznavala. Ali pošto nisam mogla pobjeći, ona mi je prišla i rekla mi: “Daj uđi, hladno je tu!” Ona mene tada nije prepoznala ili nije željela pokazati da me poznaje. Rekla mi je: “Ti si nova sestra, dobro nam došla!” Zatim me je zagrlila tako jako, da se još uvijek sjećam tog zagrljaja. Ta sestra je jedna od onih koje sam u srednjoj školi ismijavala zbog hidžaba. Allahu, prva koju sam upoznala i koja me je ovako toplo prigrlila bila je ona!

Moja mama nije baš bila za hidžab iako je kao djevojka i sama nosila hidžab. Udajom za mog babu skinula je hidžab, subhanallah. Familija je “žalila” za mnom smatrajući da sam se unesrećila stavljanjem hidžaba. Pokušavali su me odvratiti od toga, ali njihovi napori samo su me još više učvršćivali i davali snagu da ustrajem.

Poslije dvije godine u meni se probudila se želja za nikabom. Moj muž se bojao problema sa mojim roditeljima, jer je pretpostavljao da će ga optužiti da me je on natjerao! Bila sam u društvu mnogih sestara koje su također nosile nikab. Tada sam definitivno odlučila. Uzela sam nikab od jedne sestre i stavila ga u džamiji. Najmlađi sin bio je sa mnom, a sa ocem je bio stariji. Kad smo izašli iz džamije, pozvala sam svog drugog sina koji je bio sa ocem. Ali, ni on ni moj muž nisu prilazili, iako sam bila na nekoliko metara udaljenosti. Ignorirali su me misleći da se radi o nekoj sestri koja je pogriješila. Nakon nekoliko mojih poziva, shvatili su da sam to ja i tek su mi tada prišli. Mog muža kasnije je najviše mučilo kako će moji roditelji reagirati, jer je bio mnogo pažljiv prema njima. Znao je da te stvari neće shvatiti i da će to pogrešno protumačiti. Predlagao mi je da skidam nikab kad idemo kod njih, ali sam mu rekla da to ne želim uraditi. Kad smo otišli kod mojih roditelja, iznenađenje je bilo potpuno. Prije toga moj babo je uvijek negirao da je “zar” (nikab) postojao u Bosni, iako je njegova mama nosila “zar”. Kad me je vidio, nije izustio nijedne riječi, samo je šutio.

Hvala dragom Allahu na svemu, upornost i sabur rješenje su za sve. Živjela sam osam godina u kršćanskoj državi i svašta sam proživjela. Ali, u svim tim iskušenjima osjetila sam Allahovu pomoć i podršku. Sad imam tri sina i jednu sultaniju i presretna sam bez obzira na sva iskušenja koja me zadese. Čovjek sabura za Džennet, dok život ide svojim tokom. Allaha molim da pomogne svima nama da ustrajemo na Njegovoj istini.

(Napomena: Autorica ovog teksta iz ličnih je razloga željela ostati anonimna)

www.el-asr.com