Brak sa pogrešnom osobom

Tako je i bilo, na kraju sam se udala za čovjeka koji je imao svoju firmu, vozio je najnovijeg mercedesa, uvijek je bio u odijelu, kad god bismo došli kod majke i oca, majka je uvijek lebdjela. Bila je sretna i zadovoljna što sam se tako bogato udala, što joj pred kuću stiže napucano i dobro auto, laskalo joj je što su komšinice uvijek upirale prstom u auto, kao da je to neka sreća…

Odrasla sam u porodici koja je bila daleko od vjere, od Allaha, od svega što je islamsko. Majka mi je uvijek govorila da bih se trebala udati za čovjeka koji je svoj čovjek, drugim riječima, za čovjeka koji je imućan i koji ima para, da u tom životu nikad neće biti svađe i nemira. Tako je i bilo, na kraju sam se udala za čovjeka koji je imao svoju firmu, vozio je najnovijeg mercedesa, uvijek je bio u odijelu, kad god bismo došli kod majke i oca, majka je uvijek lebdjela. Bila je sretna i zadovoljna što sam se tako bogato udala, što joj pred kuću stiže napucano i dobro auto, laskalo joj je što su komšinice uvijek upirale prstom u auto, kao da je to neka sreća.

Majka je toliko voljela zeta, dičila se da ima zeta šefa, koji vozi bijesno auto, zeta koji sve i svašta kupuje kćerci joj i s kojim je ona sretna, kćerka joj ima sve što poželi, sve im je na dugme… a stvarnost je bila posve drugačija. Ja apsolutno nisam bila sretna, tek nakon par mjeseci braka sam uvidjela da sreća nije u bogatstvu, da sreća nije u debelom novčaniku. Muž bi odlazio rano na posao, dolazio kasno navečer, uvijek išao na sastanke, pokušavao svoje neprisustvo nadoknaditi novcem. Brak nam je postajao sve više monoton i besmislen. Osjećala sam se kao u zatvoru, i ta “ljubav” je počela da lapi, to nije brak kakav sam zamišljala.

Imala sam previše slobodnog vremena po danu i uvijek bih se dosađivala. Najviše bih vrijeme provodila pred TV-om i na računaru. Tako sam gledala sve i svašta na računaru, tako sam naletjela na vjerska predavanja i ono što me je čudilo jeste to da sam postajala sve zainteresovanija da slušam predavanja, nisam mogla prestati, pa sam svakog dana gledala po jedno. Moje srce i razum kao da su postajali drugi, kao da više nisam bila ista osoba, počela sam razmišljati o vjeri, o drugom životu, o smrti. Uvijek sam mislila da je smrt kraj, umreš i nema te više, ali sam tek otkrila pravu istinu, smrt je tek početak pravog života.

Uskoro sam počela i klanjati, u početku je sve to bilo samo rutinski, poslije sam počela plakati na sedždi, plakala sam slušajući učenje Kur’ana, plakala sam kad god bih stala na namaz, jer veću slast od od namaza nisam nikad okusila. Moj život je počeo da ima smisla. Naletjela sam na neke tekstove, kakvog muža treba izabrati i opet sam plakala, jer sam ja izabrala onog koji nije imao ništa od stvari koje vjera nalaže. Koje vjera nalaže da bismo bili sretni. Pravila sam plan kako da mužu kažem za sve to, nekako sam željela preko noći da i on počne klanjati, željela sam da budemo skupa u tome, kontala sam da će nam brak dobiti neki smisao, ali nažalost nije.

Dugo sam se spremala da mužu kažem da sam počela klanjati, i kad sam mu rekla, on je samo ravnodušno rekao: “Ko ti je to rekao, što će ti to?” Ja sam mu rekla da smo mi stvoreni da bismo klanjali, da smo dužni izvršavati Allahove propise, na šta je on samo odmahivao rukom. Stalno sam pokušavala doprijeti do njega, željeći mu omiliti vjeru, međutim on je bio sve dalje i dalje od toga. Ja bih uvijek pored svoje serdžade stavljala još jednu, nadajući se da će i on stati na namaz… to sam radila pune dvije godine, on nikad nije ni pomislio da klanja. On mi je postajao sve više odvratniji, znala sam da sam se udala za pogrešnu osobu.

Nikad poslije odnosa se ne bi okupao, nikad ne bi učio bismillu, radio je sve suprotno onome što je Allah naredio. Ja sam postajala sve nesretnija s njim, htjela sam se i pokriti, ali mi je on rekao da to neću raditi dok sam pod njegovim krovom. Kad god bismo otišli kod majke, glumila sam da je sve uredu, mada je i ona kao majka mogla osjetiti da nešto nije uredu. Nakon nekoliko mjeseci, ja sam odlučila da mu kažem da želim živjeti islamski brak, da me strah smrti, da se želim spremati za Ahiret, da želim s mužem započeti dan s namazom i završiti s namazom, želim muža s kojim ću klanjati i učiti Kur’an, muža koji će me upućivati na dobro, a ne muža dunjalučara.

Dala sam mu rok od mjesec dana, rekavši mu da ako se ne promijeni i ne počne praktikovati vjeru da ću otići od njega, na šta je on rekao da mogu odmah otići, jer on to nikad neće raditi. Tako je i bilo, rastali smo se sporazumno, rastala sam se iz vjerskih razloga. Majka me u početku napadala: “Pa sine, auto, kuća, firma, sve ste imali…” Imala sam majko sve, a ništa imala nisam. Nimalo ti sretna nisam bila. Majki je bilo šta će narod reći, pa sramota je, na šta sam joj jasno rekla: “Majko, nikog neće biti briga ako ja odem u vatru. Allah mi je otvorio oči i postala sam svjesna šta želim u životu, želim muža vjernika, a ne muža koji živi za dunjaluk.”

Imala sam mnogo sestara u vjeri, one su skoro sve bile udate i uvijek bi mi nekog nudile da se udam. U početku nisam željela o tome da mislim, željela sam da prođe neko vrijeme, da dođem sebi, da shvatim šta se desilo. Nakon pola godine, jedan fin i hairli brat mi je ponudio brak, tražio je da ide mom babi da pita za ruku. Majka iako nije bila sretna što se udajem za vjernika, nekako je to opravdavala riječima: “Bolje da se uda, nego da ostane sama.” Sve smo dogovorili, brat je stigao pred našu kuću, u golfu 2, majka je vidjevši tako “loše” auto odmah rekla: “Pa zar ovo vozi?” A šta bi ti majko da vozi avion, da ti raste ego i ponos, da ima narod šta pričati i dičiti se, a da ja uvijek ustajem i liježem nesretna. Odmahnula je rukom, i pozvala ovog mladića u kuću i njegove roditelje.

Njegovi roditelji su se toliko razlikovali od mojih, bili su vjernici, mama mu je bila pokrivena, babo je bio baš fin i nurli čovjek, znala sam da je to to što želim. Dogovorili smo vjenčanje za 10 dana. Majka je bila tužna, baš tužna što se udajem za čovjeka koji je građevinski majstor i za čovjeka koji ne vozi bijesno auto. Ali me nije bilo briga, ja sam osjećala i znala da je to pravi. Pokrila sam se na dan vjenčanja, tako da sam za jedan dan doživjela dva velika mubareka, dvije velike sreće. Imam brak kao iz snova, dobila sam ono o čemu sam maštala i uvijedjela da sreću ne čini novac nego vjera.

Zato apelujem na sve sestre da se udaju, da ne gledaju šta koji brat ima, neka gledaju samo vjeru, pa će sve dobiti, ja ovaj mir, rahatluk i sreću ne bih dala ni za šta na svijetu. Apelujem i na majke da gledaju za koga će im se kćerka udati, nemojte misliti ako je neko imućan i bogat da ima sve, nego savjetujte kćerke da se udaju za dobre vjernike, za osobe s kojima će napredovati u vjeri. Ne dozvolite sebi majke drage da vam kćerke budu nesretne, a vjerujte mi da je svaka koja je udata za osobu koja ne klanja, nesretna, svaka. Moja mama je preselila na ahiret prošle sedmice i tek je sad uvidjela da nije bila sreća u mercedesu nego u golfu, jer je se njen bivši zet nikad ne bi sjetio, dok moj dragi i mili muž, uvijek dovi za nju i moli Allaha da joj oprosti i smiluje joj se.

Sestrice moje, pazite se i birajte muža vjernika, sve ćete imati, uzmite pouku iz moje priče.

Sestra N. N.