Tragao sam za smislom života

Tog jutra, shrvan grižnjom savjesti i osjećajem poniženja, sam sebi se zakleh: “Nikada više ni kapi alkohola neću uzeti, tako mi Allaha.” Kako sam uopće mogao zaboraviti na Njega Uzvišenog dok sam se sa društvom u toj najluđoj noći potpuno odao alkoholu? Kako sam mogao zanemariti Njegove zabrane dok sam sa rajom tih prvih gimnazijskih godina, iz dana u dan, (zap)ostavljao dobro mi poznate propise naše uzvišene vjere? Kako? Lahko. Pa ne možeš biti i raja i džamijski momak, nikako. A uz to si još i među najboljim odlikašima u razredu, svi te gotive – profe, djevojke, društvo… Raja, svirke, rock and roll, heavy metal, fešte, cuga, rođendani, nove godine, druženje sa dobrim curama – klasična priča/san većine cool tinejdžera – postalo je životni opis mene sedamnaestogodišnjaka. A Allah? A vjera? Tek osjećaj tjeskobe usljed prisjećanja na (korisne) savjete koje nam je efendija na vjeronauci uporno opetovao.

I tako se dan za danom ”koturao”, a duša mi je bivala sve gladnija i gladnija. Tragao sam za smislom života. Ali, ne nađoh ga ni u najopjevanijim stihovima Ex-Yu-Rock-a, ni u najžešćim svirkama i najorganizovanijim feštama i druženjima. Nakon svega, opet ona dobro poznata praznina. I to sve jača i jača. Sve do (posljednje u nizu) najluđe noći nakon koje se, kao što rekoh, čvrsto zakleh sebi da se više nikada neću svojim rukama dovesti u takvo, za normalnog insana, ponižavajuće stanje.

Tako i bī. Elhamdulillahi. Tog ljeta, jedne uobičajne noći u gradu, k’o iz sna me trznu jacijski ezan, dok sam sa društvom prolazio blizu gradske džamije. Po prvi put otpočesmo temu o islamu. I onako, bez da nas je iko ”da’vetio”, moja dva bliska jarana i ja ”uvidjesmo” da nam nema kud nego polahko otpočeti sa namazom. Budući da smo prošli mekteb, posjedovali smo potrebno predznanje te smo kroz koji mjesec, svako ponaosob, uspostavili pet dnevnih namaza, uglavnom ih naklanjavajući nakon danonoćnog tumaranja sa rajom. Ali odlazak u džamiju ili na džumu nije dolazio u obzir jer bismo, po automatizmu, bivali proglašeni nepopularnim imenima.

Međutim, uskoro smo ipak krenuli na džumu, a nakon toga i na pokoji namaz u džematu, onako kad bi nam bivalo usputno. A kako je džamija mjesto susreta pozitivnih insana i događanja, tako smo i mi uskoro bili u prilici dobiti na čitanje prvu islamsku literaturu, osim Ilmihala koji smo za početak detaljno iščitali. I kako se znanje o vjeri širilo, odbojnost prema grijehu i otuđenost od stare raje se povećavala.

Budući da sam nastavio sve češće odlaziti u džemat, a što spomenuta dva prijatelja nažalost nisu, uskoro sam u džamiji izgradio prijateljstva sa drugim vršnjacima sa kojima se do tada nisam družio, iako smo bili školski prijatelji. Kako nas je Allah Svojom uputom sastavio u džamiji, postadosmo nerazdvojni ahbabi. Allah nam je stara društva zamijenio daleko boljim i iskrenijim.

Ni danas, jedanaest godina nakon tih prvih džamijskih ushićenja, nikako ne mogu da prežalim upozorenja pojedinih džematlija da se „pripazimo“ društva sa bradonjama! Ali, i sve da smo htjeli, poslušati ih nismo mogli – jer Allah je taj koji daje upućivače kome hoće, kada hoće i kakve hoće. Ubrzo smo, mi – grupa gimnazijalaca, odlikaša – otpočeli učenje sufare sa „prekretničarem“ naše budućnosti i odgoja u islamu – našim Bratom (u nastavku teksta Brat).

Kao da sam prvi put u životu upoznao istinskog halifu na zemlji koji je svoj cjelokupni život uskladio sa principima Kur’ana i sunneta. Nikad ne mogu zaboraviti miris ruke nakon svakog selama sa njim, niti prelijepi osjećaj koji me obuzimao dok smo slušali njegovo učenje Kur’ana nakon svakog časa sufare, a naročito slušajući suru El-Kehf, koju bi nam petkom po povratku sa sabaha učio najmilozvučnijim glasom. Iako sam kao dječak odlazio u mekteb i na teravije gdje sam slušao učenje naših imama, ipak je prefinjeno učenje Kur’ana našeg Brata u mom srcu u potpunosti zasjenilo dojučerašnja tumaranja u najrazličitijim muzičkim žanrovima.

Upravo tu nađoh onaj životni smisao i odgovore za kojima tragaše moja duša, moje srce, moj razum, što ih potom prijevod Kur’ana, islamska literatura i predavanja te druženja sa bogobojaznima sve više i više osvjetljavaše.

Po završetku gimnazije otišao sam na studije. Već nakon završetka druge godine – tada već dvadesetjednogodišnjak, čvrsto uvjeren u poruku našeg Poslanika da se Allah (između ostalih) obavezao pomoći mladića koji se oženi u želji da sačuva svoju čast, stupih u brak sa svojom sedamnaestogodišnjom izabranicom. Budući da zbog tradicionalne islamske nošnje i nije bilo najpametnije otpočeti život u mom povratničkom gradu te na neki način „prirediti neugodnosti“ svojim roditeljima, odlučili smo se na hidžru i podstanarski život u univerzitetskom gradu.

Allah nas ubrzo počasti i evladom. Kako me bilo stid očekivati roditeljsku pomoć, koji i onako nisu bili u mogućnosti značajnije nas pomoći, noću sam radio, a danju išao na fakultet te nastojao, koliko sam bio u mogućnosti, posjećivati korisna islamska druženja kako bih snažio svoju muslimansku ličnost. I tako, kao redovan student, a uz to (nadam se) dobar muž i brižan otac, u roku završih šestogodišnje dodiplomske i postdiplomske studije.

Danas (sretno) zaposlen, kormilarim četveročlanom porodicom koju, uz svesrdnu pomoć životne drúge, uskoro hafize, inšallah, nastojim(o) usmjeriti ka jačanju našeg muslimanskog identiteta odgajajući se u svjetlu Kur’ana i prakse našeg Miljenika, salavatullahi ve sellamuh alejhi.

Brat A. T.