Mladić koji je osjećao nemir i tjeskobu u duši

Došao mi je jednom mladić, koji je klanjao sa nama u džamiji, pa kada smo izlazili iz džamije, priđe mi i nazva selam. Kaže mi da je u nekoj tjeskobi (depresiji) i želi da mu učim ruqiju. Upitam ga: “Da li imaš neki poseban problem, ili? Odgovori mi: “Šejhu, imam takvu tjeskobu kada bi se podijelila stanovnicima Rijada bila bi im svima dovoljna.” Zatim pođe da plače. Momak ima 20 godina, student na univerzitetu, sin trgovca, kojeg kad mi je rekao da mu je on sin, prepoznah ga, posjeduje automobil najnovijeg modela, novac, vilu… medjutim,  sve te stvari nisu mu donjele sreću.

Zatim mi spomene da ima veze sa djevojkama, ali i pored toga žali se na tjeskobu u prsima, kao da će umrijeti od nje. Prvo pitanje koje sam mu postavio: “Klanjaš li namaz redovno?” Kaže uplakan: “Ne!” Upitah ga ponovo: “Nisi nikad klanjao?” Reče: “Nekad, kad izađem sa drugovima, ako i oni klanjaju i ja sa njima klanjam bez abdesta, nekad u džamiji stignem na par rekata i preselamim bez da propušteno naklanjam..”

Upitam: “I koliko to traje?” Reče: “Devet godina.” Devet godina si prekinuo vezu između sebe i svoga Gospodara, a želiš da živiš sretno!? Allaha mi, nećeš se usrećiti ni sa djevojkama, niti sa alkoholom, Allaha mi, nećeš se usrećiti sve dok ti se duša ne usreći u namazu. “Tražim od tebe da cijelu sedmicu klanjaš u džamiji u prvom safu, pa mi dođi u sljedeći utorak!” Wallahi, došao je u utorak, kao da ga gledam sada. Čeka me na istom mjestu, iako sam ja to bio zaboravio i kada me je vidio, reče mi: “Allah te nagradio hajrom! Allaha mi šejh, u meni se nalazi neka sreća koju nisam okusio devet godina.”