Molila sam Allaha da mi podari mladića sličnog njemu

Od djetinjstva sam bila vezana za džamiju, možda zato što mi je kuća bila pored džamije ili što sam odgajana u takvoj porodici. Roditelji su mi, elhadulillah, vjernici i tako su me i odgajali, međutim, kako sam pošla u srednju školu, mnogo toga se promijenilo. Prestala sam ići u mekteb zato što sam “prerasla” te godine i neke druge stvari bile su mi zanimljivije. Muzika, društvo, neozbiljnost, zamijenili su sve ono dobro što mi je usađeno odgojem. Namaz bih klanjala i Allahu dovila samo onda kad bi me zadesili problemi ili ako bi se nakupilo loših ocjena.

Imala sam loše društvo, koje je bilo sklono raznim porocima, ali, elhamdulillah, strah od Allaha još uvijek je bio prisutan u meni i to me je jedino sprečavalo da ne napravim gluposti zbog kojih bih se kajala cijelog života. Lutala sam sa njima, pušila, probala alkohol, bježala iz škole, zabavljala se sa momcima i tako godinama. To se nastavilo i poslije završetka srednje škole, ali kako sam više vremena provodila sa porodicom, neki harami postajali su mi odvratni i pokušavala sam od njih pobjeći i potražiti spas u vjeri. Plakala sam nad svojim grijesima danima, bilo me stid Allaha, bilo me stid da tražim bilo šta od Allaha znajući kakvu sam prošlost imala.

Razmišljala sam o hidžabu i nije bilo nijedne prepreke koja bi me sprečavala da stavim mahramu, ali nisam mogla da se odlučim. Ostavila sam loše društvo i loše navike, znala sam da će mi u životu biti puno lakše ako nađem mladića koji je vjernik i da ću samo sa njim biti sretna.Tražila sam od Allaha takvog mladića i da ga moje srce zavoli i njegovo mene jer samo tako ću znati da je to taj kojeg sam tražila od Allaha. Baš je bilo teško, tek onda sam zapadala u iskušenja. Bilo je mladića koji su, kako oni kažu, vjernici, klanjaju redovno, ali hoće djevojku s kojom se mogu držati za ruke i ponekad poljubiti. Ja to nisam htjela.

Bilo je i onih koji su bili vjernici, ali nije bilo neke privlačnosti između nas, bilo ih je koji su stvarno lijepo odgojeni, ali ne klanjaju, svašta i svakakvih je bilo, ali ne ono što ja tražim. Tada sam pomislila da je greška kod mene, da puno biram, plašila sam se da će me Allah zbog toga kazniti. Ali, kad sam se najmanje nadala, pojavio se taj i odmah nakog prvog susreta znala sam je on muškarac kojeg želim. Prolazio je u životu kroz slične situacije kao ja, voli islam i vjera mu je na prvom mjestu, porodica mu je u islamu, majka, sestra pokrivene. Baš mi se svidio, ali problem je bio što on u planu nije imao ništa ozbiljno. Nisam se predavala. U toku ramazana poslije jacija-namaza nisam spavala, klanjala sam, učila Kur’an i Allahu dovila da mi ga podari ili barem mladića sličnog stava i odgoja kao on.

On se upoznavao s drugim djevojkama i to me baš pogodilo, na trenutak sam bila odustala od njega iako ga je srce željelo. Mislila sam da nije sudbina, da mene sigurno nešto bolje čeka i da bih sebi olakšala izbor, pokrila sam se. Znala sam da ima puno mudrosti u propisu hidžaba. Ali baš te godine poslije ramazana, Allah je dao da se on malo više zanima za mene i kad je me malo bolje upoznao, tražio je da se udam za njega. U braku smo već godinu i četiri mjeseca i, elhamdulillah, najsretnija sam žena na svijetu.

Savjetovala bih svim sestrama koje još uvijek “lutaju”, da se vrate vjeri, da se opredijele za hidžab, jer svaki grijeh koji ostave radi Allaha i nadaju se Allahovoj milosti, Allah će riješiti njihove probleme i podariti im sreću, ako Bog da, na oba svijeta.

Tekst poslala sestra S. H.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice