Nešto što je zadesilo Božijeg roba

Jednom je u plemenu Izraelićana živio jedan pobožnjak. Ljepota, privlačnost, i maniri bijahu sakupljeni u njemu… Njegov zanat bio je pletenje korpi… Ručno ih je pleo, zatim prodavao i na taj način zaradjivao za život…
Jednog dana, kao i obično, izasao je sa svojim proizvodima. Put ga je vodio pored kapije vladara… Kada je prolazio tim krajem, jedna sluskinja ga je ugledala i odmah obavijstila svoju hanumu:
-Vlasnice moja! Ovim putem prolazi takav čovjek, do danas ne vidjeh ljepšeg od njega! Šeta sa korpama u rukama…
Hanuma naredi:
-Idi i odmah ga dovedi u konak!
Sluškinja poletje kao ptica i kada sustiže prolaznika, reče:
-O, čovječe, sreća ti se osmjehnula. Žena našega sultana želi od tebe uzeti korpu… Hajde, dodji!
Monah, odmah za djevojkom udje kroz kapiju konaka. Kada hanuma ugleda ljepotu i sjaj njegova lica, obuze je čudjenje:
-Ti od sada pobacaj te korpe! Obuci ovu odjeću i namiriši se ovim prelijepim mirisima…Od sada te nećemo ostaviti da se tako mučiš!
Ovom čistom čovjeku žena ponudi nešto što je haram, pa on odbi svim svojim bićem i poče se koprcati kao da je zec u lavljim kandžama:
-Ja nisam čovjek koji će poći putem kojim ti želiš!
Žena se veoma naljuti:
-Ako ne želiš, onda ne možes izaći odavde!
Monah reče:
-Ali, ja se bojim Allaha!
Žena bez morala nije htjela da čuje ovakva opravdanja. Odmah je naredila:
-Zaključajte kapije!
Kapije se zalupiše, a poboznjak se nadje u jednoj teškoj zamci ili će podnijeti teret ovog zindana ili će ispuniti želju pomahnitalr žene.. Upitao je:
-Ženo!… Imali neko mjesto nad ovim vašim dvorcem?
-Naravno da ima!
-Onda me odvedite na sprat!
-U redu – reče vladarka i naredi da poboznjaka izvedu na krov. Bilo je to veoma visoko mjesto, jedino su se ptice mogle spasiti odatle. U suprotnom, pokušaj izbavljenja značio bi propast. Dobro je razmislio, a zatim se obratio svojoj duši:
-O, dušo moja! Mnogo godina tražiš Gospodarovu milost! Za nju si dan-noć radila. Sa da je takva noć došla, za jedan tren će ti uništiti sve što si zaradila. O, dušo moja! Vallahi, ako ti dodje podvala ove noći, spalit će ti sva dobra djela i ti ćeš crnog lica stati pred Allaha!
Nakon ovoga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellam, je nastavio:
-Ta pobožna osoba spremala se da se baci sa krova. Uništit će sebe, ali se neće pobuniti protiv svoga Gospodara… Uzvišeni i Milostivi Allah, dž.š., je naredio: ”O, Džibrile! Moj rob, da bi pobjegao od Moje srdžbe i od pobune protiv Mene, želi da se baci sa krova… Potrči, dočekaj ga krilima da mu se kakva nezgoda ne desi!” Sultan melek u trenu stiže na to mjesto i otvori svoja krila. Poput nježne majke spustio ga je na tlo… Ne oklijevajući ni trena, poboznjak otrča svojoj ženi. Nažalost, ruke su mu bile prazne,a i sunce je bilo pred zalaskokm… Pokucao je na kapiju. Iznutra je došao glas: ”Ko je?”Odgovorio je: ”Ja sam!…Brzo otvara!” Kapija se otvorila, ušao je unutra i duboko udahnuo… Žena ga je gledala očima ispunjenim strahom:
-”A gdje su ti pare od prodatih korpi?”
Pobožni čovjek obori glavu i reče: ”One nam nisu donijele novaca!”
-”Svaki dan su donosile, a kako to da danas ne doniješe?”
-”Današnji kupac je bio neko ko je neprijatelj duši…”
-”Dobro, a šta ćemo jesti večeras?”
-”Bit ćemo strpljivi. Sabur je, uistinu, veoma lijepa hrana!… Ti odmah podloži furunu!”
-”Kakve li koristi od podlaganja prazne furune?”
-”Kada komšije ugledaju da nam furuna ne gori, zauzet će se oko nas. A tako nešto nam se ne bi svidjelo.”
Zbunjena žena se otetura do furune i zapali vatru… Nešto kasnije zalupa kapija. Bila je to komšinica koja je došla da uzme malo žara. Otvorili su joj i rekli: ”Furuna gori, idi i uzmi koliko hoćeš vatre!” Žena udje, obavi posao i, izlazeći kroz kapiju, reče: ”Vidim da sjediš i razgovaraš sa svojim mužem, ali hljeb u furuni samo što ti nije zagorio…” Ali, zar u furuni nije bilo ničega?… Žena je ustala i otrčala do ognjišta… Šta je ovo!? Furuna je bila ispunjena hljebom, i to takvim hljebom kakvog do tada nisu vidjeli…
Pruži ruku i uze hljeb koji je mirisao kao mošus, zatim ga odnese svome mužu i reče:
-”O, čovječe lijepe naravi!…Ovaj poklon tvoga Gospodara pokazuje da si pred Njim veoma voljena i cijenjena osoba… Učini dovu Allahu da nam ostatak života prodje u izobilju i rahatluku!”
Pobožnjak svoje duboke oči usmjeri ka očima svoje žene i reče:
-”O, ženo, budi strpljiva u ovom stanju!”
Nažalost, ova žena nije bila neko ko će se uhvatiti za uže sabura: ”Ti učini dovu svome Gospodaru…”
Pobožnom čovjeku nije ostalo ništa drugo, ustao je, klanjao namaz, naslonio je svoje čelo na zemlju i zamolio Milostivog Gospodara: ”O, Milostivi! Moja žena me primorava na traženje, pa joj podari izobilje… Ti si svemu kadar, Ti uistinu poznaješ i moju unutrašnjost i moju spoljašnjost.”
Ne podigavši glavu sa sedžde, tavan se odjednom otvori i odozgo se ispruži jedna ruka… U dlanu je držala rubin koji kao sunce obasja unutrašnjost kuće. Dok se ovo dešavalo, žena je bila u rukama dubokog sna. Pobožnjak je dotače nogom:
-”O, ženo, ustani, tvoj Gospodar te je učinio bogatom. Uzmi koliko ti je volja… Eto, tvoju sudbinu je obasjalo takvo sunce, niko ne vidje ništa slično ovome!”
Žena oprezno otvori oči: ”O, dobri čovječe, zašto žuriš? Zbog ovoga si me probudio?”
Čovjek joj odgovori: ”Da, zbog ovoga… Otvori oči i pogledaj u tavan!”
Žena podiže oči ka tavanu i reče: ”Ja sam u tom trenutku sanjala jedan san. Zlato je bilo u redove poredjano… Bilo je ćurseva koji su ukrašeni rubinima. Ali ugledala sam jednu prazninu i rekla: ‘Čiji je ovo ćurs?’ Odgovorili su mi: ‘Pripada tvome mužu!’ ‘A kakva je ovo praznina?’ ‘Ova praznina nastala je uslijed tvoga traženja od muža…’ Ja ne želim nešto što će na tvome dvrocu otvoriti rupu. Zbog toga čini dovu…” Pobožnjak se opet pomoli… Odjednom se ona ruka izgubi sa vidjela…

U ovom slučaju vidimo taj sjaj straha od Allaha, ljepotu u pobjedi nad nefsom, ljepotu u saburu i pokornosti Allahu… Dakle, ni jedna stvar koja je uradjena sa ihlasom neće biti izgubljena.