Hamajlije i zapisi

Pise: dr. Zuhdija Adilovic

Nema sumnje da je najveci neprijatelj covjeka neznanje. Svjedoci smo kako muslimani danas, usljed nepoznavanja svoje vjere praktikuju mnogo toga što je u suprotnosti sa islamom i islamskim propisima. Jedna od negativnih pojava takve vrste, a koja je izuzetno prisutna medju muslimanima Bošnjacima jesu zapisi. Veliki je broj ljudi koji pokušavaju zapisima riješiti…

svoje probleme. Isto tako je veliki broj i onih koji se zapisima bave, koji zapisuju. Danas, popularan naziv tog zanimanja jeste “iscjelitelj”. Medjutim, vecina njih nisu ni svjesni šta cine i da je to izuzetno opasan posao.

Zapisi su stara znanost koju su poznavali predislamski Arapi. Medjutim, islam je došao kao putokaz ljudima u svim sferama njihovog ivota i dao krajnju rijec po svim pitanjima sa kojima se ljudi susrecu u ivotu na ovom svijetu. Zapisi, talismani i hamajlije su jedna od pojava o kojoj islam ima jasno definisan stav.

Mnogi hadisi Poslanika s.a.v.s. upozoravaju na opasnost od tog djela i smatraju ga širkom. Imam Ahmed prenosi u svom Musnedu hadis u kojem stoji: “Poslaniku, s.a.v.s, je došla jedna grupa ljudi da mu daju prisegu (bej’at). On je prisegu primio od devetorice a od desetog nije. Upitali su ga: “Primio si zakletvu od devetorice, a ovog si ostavio?” Poslanik, s.a.v.s, rece: “On nosi zapis?!” Doticni je izvadio zapis i pocjepao ga svojom rukom, a nakon toga je Poslanik, s.a.v.s, primio prisegu od njega i rekao: “Ko objesi zapis ucinio je širk Allahu, d.š.”

U drugom hadisu koga, takodjer, prenosi Ahmed stoji: “Ko objesi zapis sa ciljem da mu to olakša njegov hal neka mu Allah ne dozvoli da mu bude lakše.”

Imran b. Husajn prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, vidio zapis u vidu narukvice na jednom covjeku, pa ga upitao: “Šta je to?” “Napravio sam je od posebne ile.” Odgovori on. “Ona te samo obmanjuje i još povecava tvoju slabost. Odbaci je od sebe. Ako umreš sa njom na ruci biceš prepušten njoj,” rece Poslanik, s.a.v.s. U drugom rivajetu ovog hadisa, kojeg, takodjer, prenosi imam Ahmed stoji: “Ako umreš sa njom na ruci nikada neceš biti spašen.”

Allah, d.š, kae: “…i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne moze ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik.” (Junus, 106)

Buharija i Muslim prenose da je Poslanik, s.a.v.s, u jednoj od bitaka poslao glasnika koji je govorio: “Skinite svaki zapis sa vrata deve i nemojte nijedan ostaviti.”

Iz tog razloga su ashabi bili veoma oprezni po pitanju širka, bio veliki ili mali, javni ili tajni i dobro cuvali sebe i svoje porodice da se bilo šta od njega ne uvuce u njih. Ako bi nešto od toga primijetili na bilo kome oni bi odmah na to upozoravali izvršavajuci tako svoju obavezu, udaljavjuci se od širka i dostavljajuci poruku islama. Isto su tako cinili njihovi ucenici tabi’ini.

Imam Ahmed prenosi u svom Musnedu od Zejnebe supruge Abdullah b. Mes’uda da je rekla: “Kada bi se Abdullah vratio kuci nakašljao bi se prije nego što otvori vrata bojeci se da nekog od nas ne zatekne u stanju u kojem ne bi zelio. Jednom prilikom je došao i nakašljao se, a kod mene je bila jedna starica koja mi je ucila rukju protiv groznice. Ja sam je sakrila ispod kreveta, a on je ušao, sjeo pored mene i ugledao konac na mom vratu, te mi rekao: “Kakav je to konac?” Odgovorila sam mu: “To je konac na koji mi je nauceno.” On ga je uzeo i potrgao, a zatim je rekao: “Zaista Abdullahova porodica nema potrebe za širkom. Ja sam cuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Zaista su rukja, zapisi i talismani širk.”

Ja mu tada rekoh: “Zašto mi tako govoriš, kad je jedno moje oko podrhtavalo sve dok nisam otišla kod jednog jevreja koji mi je ucio rukju i ono se smirilo.” On rece: “To je šejtanovo djelo. On je mrdao tvoje oko svojom rukom, pa kada odeš da ti se uci on prestane da ga mrda. Dosta ti je bilo samo da kaeš ono što je rekao Poslanik, s.a.v.s: “Gospodaru ljudi otkloni mi ovu nedacu. Izlijeci me jer Ti lijeciš i nema lijeka do Tvog lijeka. Izlijeci me lijekom koji ne ostavlja bolest.”5 Ibnu ebi Hatim prenosi od Urve da je Huzejfe b. el-Jemana jedne prilike ušao kod jednog bolesnika i na njegovoj ruci ugledao konac. Odmah ga je potrgao i rekao:

“Vecina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.” (Jusuf, 106)
Veki’ prenosi da je Se’id b. Dubejr rekao: “Ko potrga zapis sa neke osobe ima nagradu kao da je oslobodio jednog roba.
Mekruh (pokudjeno) je nositi zapise koji su napravljeni od Kura¨na.

Ibrahim en-Neha’i kae: “Ucenici Ibn Mes’uda su pokudivali sve zapise, bili oni kur’anski ili neki drugi. Ibrahim en-Neha’i je jedan od najpoznatijih fakiha medju tabi’inima. Umro je 96 h. g. Ovaj stav je zastupao Ibn Mes’ud i njegovi sljedbenici.

Medjutim, jedan dio uleme smatra da su zapisi koji su sacinjeni od kur’anskih ajeta dozvoljeni. Prenosi se da je Abdullah b. Amr rekao: “Poslanik, s.a.v.s, nas je ucio da prije spavanja proucimo sljedece rijeci: “Bismillah. Utjecem se Allahovim, d.š, potpunim rijecima od Njegove srdbe i kazne, zla ljudi, šejtanskih došaptavanja i da mi oni dodju.”

Abdullah je poucavao svako svoje dijete kada postane punoljetno da ove rijeci izgovara prije spavanja, a onima koji su bili mali i nisu mogli da ih nauce napamet, on bi ih napisao i vješao im oko vrata.
Ibn Hader el-Askalani u komentaru Buharijinog hadisa u kome se naredjuje skidanje svih ogrlica sa deva kae: “Ovo se odnosi na zapise koji ne sadre kur’anske ajete. A zapisi koji sadre kur’anske ajete su dozvoljeni i oni se nose radi bericeta i traenja zaštite od Allaha Njegovim imenima.

Dr. Jusuf el-Karadavi, nakon što je iznio dokaze oba stava, kae sljedece: “Pošto su se prve generacije muslimana razišle po ovom pitanju, musliman ima pravo uzeti ono mišljenje koje mu više odgovara, iako ja dajem prednost mišljenu Ibn Mes’uda i njegovih pristaša koji negativno gledaju na zapise uopce. To temeljim na sljedecim cinjenicama:

• Prvo: u citiranim hadisima se zabranjuju zapisi opcenito i ne pravi nikakva razlika medju njima, niti nalazimo dokaze kojim bi tu razliku napravili.

• Drugo: “ovo mišljenje je sigurnije i predstavlja preventivu protiv upotrebe ostalih vrsta zapisa i talismana.

• Trece: ukoliko se ti zapisi budu nosili, covjek ce doci u situaciju da se s njima nade na mjestima koja ne prilice kur’anskom tekstu, kao što je mjesto obavljanja nude i slicno.

• Cetvrto: Kur’an je objavljen da bude uputa i program ivota, a ne da se od njega prave zapisi.

Medjutim, i pored toga musliman ne bi trebao da oštro nastupa protiv zapisa koji su spravljeni od kur’anskih ajeta, niti da ih na silu s nekog skida. Poznato je pravilo da se ne treba negirati drugo mišljenje u pitanjima u kojima postoji osnovan razlaz medju ulemom. Musliman koji je ubjedjen u ispravnost stava kojeg je izabrao ima pravo da iznosi dokaze za svoj stav i objašnjava neispravnost drugog stava blago i mudro, bez ikakve uvrede ili omalovaavanja drugih i bez grubosti u diskusiji.

Zato je imam Hasan el-Benna na ovu temu rekao: “Sve ovo je zlo protiv kojeg smo se obavezni boriti, izuzev kur’anskog ajeta ili sahih dove.”
Muhammed b. Abdu-l-vehhab u komentaru hadisa “Zaista su rukja zapisi i talismani širk” kae: “Zapisi su ono što se vješa djetetu oko vrata protiv uroka i slicno. Medjutim, ukoliko su zapisi od Kur’ana, njih odobravaju pojedini medju selefom, a drugi i njih smatraju zabranjenim, izmedju ostalih Abdullah b. Mes’ud.”9

Isti je stav islama prema talismanima i hamajlijama. Medjutim, islam nije zabranio ništa a da po tom pitanju nije objasnio ispravan postupak. Tako i po pitanju duševnih bolesti, dinskih napada, sihra i ostalog, islam donosi konkretna uputstva o nacinu njihovog lijecenja. To je svojom praksom pokazao Poslanik, s.a.v.s, što su kasnije preuzeli ashabi i sacuvali islamski nacin liecenja od spomenutih bolesti.

Najbolji primjer za to je slucaj Abdullaha b. Mes’uda, koji prenosi imam Ahmed, a kog smo vec citirali: “Imam Ahmed prenosi u svom Musnedu od Zejnebe supruge Abdullah b. Mes’uda da je rekla: “Kada bi se Abdullah vratio kuci nakašljao bi se prije nego što otvori vrata bojeci se da nekog od nas ne zatekne u stanju u kojem ne bi elio. Jednom prilikom došao je i nakašljao se, a kod mene je bila jedna starica koja mi je ucila rukju protiv groznice. Ja sam je sakrila ispod kreveta, a on je ušao, sjeo pored mene i ugledao konac na mom vratu, te mi rekao: “Kakav je to konac?” Odgovorila sam mu: “To je konac na koji mi je nauceno.”

On ga je uzeo i potrgao, a zatim je rekao: “Zaista Abdullahova porodica nema potrebe za širkom. Ja sam cuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Zaista su rukja, zapisi i talismani širk.” Ja mu tada rekoh: “Zašto mi tako govoriš, kad je jedno moje oko podrhtavalo sve dok nisam otišla kod jednog jevreja koji mi je ucio rukju i ono se smirilo.” On rece: “To je šejtanovo djelo. On je mrdao tvoje oko svojom rukom, pa kada odeš da ti se uci on prestane da ga mrda. Dosta ti je bilo samo da kaeš ono što je rekao Poslanik, s.a.v.s: “Gospodaru ljudi otkloni mi ovu nedacu. Izlijeci me jer Ti lijeciš i nema lijeka do Tvog lijeka. Izlijeci me lijekom koji ne ostavlja bolest.”

Iz navedenog slucaja jasno se da zakljuciti da se Poslanik, s.a.v.s, lijecio od navedenih bolesti iskljucivo Kur’anom i dovama. Kod nas su, naalost vrlo rijetki oni koji to cine na takav nacin. Postoje kur’anski ajeti i hadiske dove (rukja)10 koje se uce oboljelom i na takav nacin bolest slabi, bilo da se radi o sihru, napadu dina ili uroku.

Ista ajeta i dove se mogu prouciti na vodu kojom se bolesnik kupa ili je pije nekoiloko puta dnevno, što ima slican ucinak kao i ucenje. Dozvoljeno je nauciti i na maslinovo ulje kojim bolesnik masira svoje tijelo. Sve to se radi u više navrata sve dok bolest potpuno nestane, slicno kao što je slucaj sa medicinskom terapijom koja se koristi odredjeno vrijeme. Svi drugi vidovi licenja duhovnih bolesti ne dolaze u obzir i vjernik treba da ih se u potpunosti kloni. Ovdje treba istaci da su duhovne bolesti, kao i fizicke, neke se lakše lijece a neke tee, dok se neke uopce ne mogu izlijeciti.

Molim Svevišnjeg Allaha, d.š, da nas sacuva od svakog vida širka i nepokornosti Njemu, da nas sacuva od svih vrsta bolesti: fizickih i duhovnih i da nas ucini od onih koji su ponosni na svoju vjeru i koji se vladaju po njenim propisima u svom svakodnevnom ivotu i na takav nacin daju najbolji doprinos promociji islama i islamskih vrijednosti.