Udala sam se sa svojih nepunih osamnaest godina, rekoh tada iz ljubavi. No,nažalost, brak nije potrajao dugo… prosto više nije bio osoba koju sam zavoljela. Svakodnevno me maltretirao, izlazio sa društvom… Više nisam mogla trpjeti ni živjeti takvim životom i vratila sam se roditeljima, trudna. Tada mi se sav život srušio, ali nakon rođenja sina sve je dobilo svoj smisao. Za njeg sam živjela. Četiri godine nakon razvoda braka, upoznala sam svog drugog muža. U početku je sve bilo dobro, ali kasnije su počele svađe iz dana u dan. U svim tim problemima dobih i drugog sina, elhamdulillah, neka je živ i zdrav. Ni taj brak nije potrajao, ali danas kad se prisjećam svega, mogu reći da se sve desilo sa razlogom. Nakon okončanja drugog braka, počela sam se dopisivati preko jedne društvene mreže sa jednim mladićem, slobodno mogu reći, koji je u vjeri.

Upoznali smo se, počeli se češće viđati, ali me nervirao svojom pričom o vjeri. Znao je satima i satima ubjeđivati me kako trebam početi klanjati, da će mi namaz otkloniti ove tegobe, nervozu, inšallah. A ja, što zbog svoje tvrdoglavosti tako i zbog svog stida, nisam znala kako mu reći da ne znam klanjati?! Znala sam poneku suru, ali nedovoljno da klanjam. Nažalost, nisam odrasla u porodici koja klanja…, nikad me nisu kao malu upućivali da klanjam, idem u džamiju.

I tako jednog dana, uzmem list papira i napišem kako se klanja svaki namaz i šta se na kojem rekatu uči. Tako sam počela klanjati… papir pred sebe i polahko, dok nisam naučila napamet. Utom je stigao i moj prvi ramazan koji sam ispostila. Ne mogu opisati svoju sreću kada sam svako jutro ustajala na sehur, svaki iftar sebi spremala, išla na teraviju… vitr dala, hvala Allahu. Taj mladić mi je promijenio život, jer je bio uporan da me potakne da klanjam. Hvala Allahu, a zatim i njemu, što je imao strpljenja sa mnom. Prije četiri mjeseca pokrila sam se i tek sad mogu reći da sam najsretnija osoba na svijetu… Bez namaza i vjere u dragog Allaha, čovjek je niko i ništa.

Sestra E. C.