Odnos između vladara i podanika

Kada bi Mensur dolazio u Mekku, izlazio bi iz svojih odaja u zadnjem dijelu noći, kako bi, skriven od svih, klanjao i činio tavaf oko Ka’be.

Nakon što bi se pojavila zora, on bi se vraćao u svoje odaje, te bi mu mujezini dolazili, poselamili se sa njim, a zatim bi se proučio ikamet za namaz i on bi im klanjao.

Tako je jedne noći pred zoru izašao do Ka’be, pa je tokom tavafa čuo jednog čovjeka koji je stajao između vrata Ka’be i Crnog kamena, kako govori: „Ja ti se jadam, o Allahu moj, zbog nasilja i nepravde koji se pojaviše na Zemlji, i zbog nepravde i pohlepe koji sprečavaju ljude da ostvare svoja prava.“

Kada je to čuo, Mensur je ubrzao korake (u tavafu), a sluh mu se ispuni riječima tog čovjeka. Zatim je izašao (sa mjesta za tavaf) i sjeo u jedan ćošak mesdžida. Halifa posla izaslanika da dovede tog čovjeka, i izaslanik ga pozva, a čovjek klanja dva rek’ata, poselami ćošak Ka’be i priđe halifi sa izaslanikom. Mensur mu reče: „Kakve su ono riječi koje sam čuo, kakvo je to nasilje i nepravda koji sprečavaju ljude da ostvare svoja prava. Tako mi Allaha, ispunio si moj sluh nečim zbog čega sam se razbolio i zabrinuo.“

Čovjek mu reče: „O vođo pravovjernih, ako mi garantuješ sigurnost, ja ću te obavijestiti detaljno o svemu, a ako ne, sakriću se od tebe i pozabaviti svojim problemima, jer ih imam dovoljno.“

Mensur mu tada reče: „Siguran si.“

Čovjek nastavi dalje: „O vođo pravovjernih, ti si onaj u kome se pojavila pohlepa koja te je odvojila od istine i spriječila da otkloniš nasilje i nered koji se pojaviše na Zemlji.“

Mensur mu odgovori: „Teško tebi, šta pričaš?  Kako da ja budem pohlepan, kad posjedujem i zlato i srebro, a u mojoj ruci je i slatko i kiselo?!”

Čovjek ga upita: „O vođo pravovjernih, a da li je iko pohlepan više od tebe? Allah ti je kao emanet dao da se brineš o imetku muslimana, a ti si njihove potrebe zapostavio, a njihov imetak sve više i više sakupljaš.

Stavio si između sebe i svojih podanika zidove od cigli i gipsa, vrata od željeza i vratare sa oružjem.

Uzeo si sebi pokvarene vezire i pomoćnike koji te ne opominju kada zaboraviš, niti te pomažu kada dobro djelo učiniš.

Pomažeš im da ljudima čine nepravdu tako što si im dozvolio da koriste oružje, imetak i ljudstvo.

Dozvolio si da ti u posjetu dolazi samo određena svita ljudi i nisi naredio da se vodi briga i da se dadne pravo onome kome je učinjena nepravda, nevoljniku, onima koji su gladni i onima koji nemaju šta obući.

Svako od tvojih podanika ima pravo na imetak.

Kada te oni koji su u tvojoj blizini, kojima si dao prednost u odnosu na tvoje podanike i za koje si naredio da im niko ne brani ulazak kod tebe, vide kako ljudima uzimaš imetak,[1] a ne dijeliš ga, govore: ‘Ovaj vara Allaha, pa šta je sporno da i mi njega prevarimo, a dao nam je mogućnost?’ Oni su se dogovorili da ti ne donose vijesti koje se tiču naroda, osim onih koje njima odgovaraju. Ako pred tobom neko od tvojih službenika kaže nešto što je suprotno njihovoj naredbi – udalje ga od tebe sve dok ne padne u tvojim očima. Kada se takav glas o tebi i njima raširi među narodom, ljudi ih se počnu plašiti. Prvi ko im se počeo ulizivati dajući im poklone i imetak jesu tvoji službenici (namjesnici i drugi državni službenici), kako bi se time potpomogli da čine zulum tvojim podanicima, zatim su to radili moćnici i bogataši među tvojim podanicima sa onima koji su ispod njih, i tako se Allahova zemlja ispuni pohlepom, nepravdom i neredom, a ovi postadoše tvoji saučesnici u vlasti dok si ti nemaran. Zabranjuje se ulaz u grad onome ko ti dolazi van njega kako bi tražio svoje pravo, a kojem je učinjena nepravda. Ako htio podignuti svoju žalbu do tebe kada izađeš pred narod, vidi da si to zabranio, i da si odredio čovjeka koji vodi brigu o žalbama ljudi, ali kada dođe taj čovjek noseći vijest o tome da je nekome učinjena nepravda, tvoja svita zatraži od onoga ko se žali da se ta parnica ne iznosi pred tebe. A ako se neko pred tobom razdere da bi ti čuo njegov problem, bude žestoko udaren kako bi to bila opomena drugima, a ti to sve gledaš i ne osuđuješ i ništa ne mijenjaš. Islam i njegovi sljedbenici ne mogu opstati ovako. U vrijeme umejevskih vladara[2] žalbe ljudi bi stizale do njih, i onaj kome je učinjena nepravda mogao zatražiti svoje pravo pred vladarem, pa makar došao i sa kraja svijeta. Kada bi došao do njihovog vladara, povikao bi: ‘O muslimani.’, a oni bi pohitali ka njemu i pitali ga: ‘Šta ti je? Šta ti je?’, i podigli bi njegovu žalbu do vladara, a on bi bio pravedan prema njemu.

Jedne prilike sam otputovao u Kinu i zatekao tamo vladara koji plače zato što je izgubio sluh. Njegovi pomoćnici su ga upitali: ‘Zašto plačeš, oči ti ne plakale?’, a on im je odgovorio: ‘Ne plačem iz žalosti što sam izgubio sluh, nego zato što obespravljeni pred vratima viče a ja ga ne čujem, a ja ne čujem njegov glas. Međutim, ako sam izgubio sluh, nisam izgubio vid. Razglasite među ljudima da crvenu odjeću ne oblači niko osim kome je nepravda učinjena.’ Išao je na slonu početkom i krajem dana da vidi ima li kakvog obespravljenog pa da mu vrati njegovo pravo.

O Vladaru pravovjernih, ovo je mušrik čija je samilost prema mušricima nadvladala pohlepu njegove duše za vlašću, a ti si vjernik u Allaha Uzvišenog, i potomak Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, amidže, pa zar tvoja samilost prema muslimanima neće nadvladati škrtost i pohlepu duše tvoje?

Ti ne sakupljaš imetak, osim zbog jednog od tri moguća razloga:

1: Ako kažeš: ‘Sakupljam imetak zbog svog djeteta.’, pa Allah ti je pokazao mnoge pouke u djeci koja se rodiše bez ikakvog imetka, i mnogi pohlepnici su težili da spriječe dolazak imetka do njih, ali je Allah Uzvišei vodio brigu o toj djeci sve dok (nisu dostigli visoke stepene, pa) ih ljudi postadoše veoma željni i potrebni.[3] Allah je Taj Koji daje kome On hoće i koliko On hoće, a ne ti.

2: Ako kažeš da sakupljaš imetak kako bi ojačao svoju vlast, pa Allah ti je pokazao mnoge pouke u onome što se desilo vladarima prije tebe – ništa im nije pomoglo zlato i srebro koje su sakupljali, niti oružje i konjica nakon što su ih pripremili. Šta je štetila tebi i tvom bratu slabost u kojoj si bio kad je Allah htio ono što je htio?

3: Ako kažeš da sakupljaš imetak kako bi dostigao veći (dunjalučki) stepen od onog na kojem se već nalaziš, tako mi Allaha, nema veće pozicije iznad tvoje, osim one koja se postiže dobrim djelima.

O vođo pravovjernih, da li postoji veća kazna koju sprovodiš nad podanicima, od ubistva?“

Halifa odgovori: „Ne.“

Čovjek mu reče: „Šta ćeš uraditi kada se sretneš da Vladarem Koji ti je dao da budeš na toj poziciji dunjalučke vlasti, a on ne kažnjava ubijanjem onoga ko Mu je nepokoran, nego vječnošću u bolnoj patnji. On je Taj Koji vidi šta skrivaš u srcu i šta radiš svojim organima. Šta ćeš uraditi kada ti On oduzme dunjalučku vlast koju posjeduješ i pozove te na obračun? Da li će ti išta pomoći ono što si bio?“

Tada je Mensur zaplakao toliko jako da se glas plakanja povisio, a potom je kazao: „Kamo sreće da nisam ni stvoren, i da sam ništa bio.“

Mensur reče: „Šta da radim kad među ljudima vidim samo izdajnike?“

Čovjek mu odgovori: „O vođo pravovjernih, drži se poznatih i upućenih imama.“

Mensur upita: „A ko su oni?“

Čovjek reče: „To su učenjaci.“

Mensur reče: „Oni su pobjegli od mene.“

Čovjek reče: „Pobjegli su iz bojazni da im ne uradiš ono što si inače radio ljudima. Međutim, otvori im svoja vrata, i skini zastor između sebe i njih, i pomogni obespravljenog, kaznio nepravednog, uzimaj samo ono što ti je halal da uzmeš od imetka i dijeli ga pravedno, ja ti garantujem da će oni koji su pobjegli vratiti se tebi i pomoći ti u poslovima koje imaš.“

Tada Mensur reče: „Allahu moj, daj mi snage da činim ovo što me je čovjek savjetovao.“

Članak iz knjige: El-Muntezam fi tarihi-l-muluki ve-l-umem, Ibn-l-Dževzi, 8/48., Daru-l-kutubi-l-ilmijjeh.
Prijevod: Senad Muhić

[1] Kroz poreze i namete. (op. rev.)

[2] Dinastija Umejevića je vladala hilafetom do 132. hidžretske godine. (op. rev.)

[3] Tj. dostigli su visoke položaje, bilo u znanju, ili imetku ili vlasti, da su veoma poželjni među ljudima. (op. rev.)