Čitav život ibadetio i opet Džehennem nastanio

Među Izraelićanima su bila dvojica ljudi od kojih je jedan čitav život posvetio ibadetu Allahu s.w.t., a drugi je bio ogrezao u grijesima. Pošto su bili prijatelji, često su bili zajedno i pobožni čovjek je stalno zaticao svog prijatelja u grijehu. Govorio mu je: “Prestani s griješenjem!” A griješni prijatelj mu je odgovarao: “Ostavi me na miru! To je izmedju mene i Allaha, i to se tebe ne tiče.” I kad mu je dosadilo upozoravanje, jednog dana mu je rekao: “Prestani s griješenjem! Allah ti neće nikada oprostiti niti će te ikada uvesti u Džennet!“

Pa je Allah poslao Meleka smrti i uzeo duše obojici.

Nakon toga je Allah rekao onome sto je neprestano griješio: “Uđi u Džennet mojom milošću, a onom sto je život potrošio u ibadetu rekao je: – Zar ti poznaješ gajb i zar znaš šta je u Mojim riznicama? Vodite ga u Džehennem!” Zatim je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, pobožnjak je jednom riječju izgubio dunjaluk i ahiret.”

Razlika između savjeta i prijekora je u tome što savjet predstavlja dobročinstvo prema onome koji se savjetuje i što je izraz samilosti i želje da se popravi njegovo stanje. Onaj koji savjetuje drugog čovjeka nema drugog interesa niti cilja osim Allahovog zadovoljstva zbog čega je spreman podnijeti i određene neugodnosti onoga kome savjet upućuje.

A onaj koji upućuje prijekor, on želi poniziti i omalovažiti drugoga pod plastom nasihata i savjetovanja govoreći mu da onaj ko uradi to i to zaslužuje takvu i takvu kaznu, on nije dostojan ni vrijedan nikakve pažnje itd. A razlika između savjetnika i prijekornika je u tome što istinski savjetnik ne postaje neprijatelj ni onda kad ne prihvatiš njegov savjet, već ti kaže: “Ja sam skinuo dug sa sebe i nadam se za to nagradi od Allaha, prihvatio ti ili ne prihvatio savjet.” I on moli Allaha za tvoje dobro tajno i javno i tvoje mahane nikada ne priča drugima, dok je prijekornik sušta suprotnost.

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125)