Šta bi sada da sam bila na njenom mjestu

Sestra Nura bila je izrazito blijedog lica, mršava tijela. Mnogo je učila Kur’an. Tragala bih za njom i nalazila bih je u njenoj sobi na ruku’u ili sedždi. Nalazila bih je visoko podignutih ruku prema nebesima. Molila je svoga Uzvišenog Gospodara za milost. Ovakvo je bilo njeno stanje jutrom i večeri, naročito u zadnjim časovima noći. Ja sam mnogo čitala časopise, mnogo gledala…

televizor i video, toliko da sam postala i poznata po tome. Svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu nisam izvršavala. Namaz nekada bih i klanjala … često i ostavljala. Naveče, nakon puna tri sahata, gasila bih televizor i video. Začuo bi se ezan iz obližnjeg mesdžida, a ja bih odlazila u postelju.

Nura, sa svoga mjesta gdje bi klanjala, dozivala bi me: “Nemoj spavati prije nego što klanjaš sabah namaz!” Odgovarala bih joj: “Uh! Ima još vremena. Ovo je prvi ezan za sabah namaz.” Govorila bi mi: “Pripazi! Ima još sahat vremena. Nemoj da prespiš!” Ovako bi me dozivala sve dok je nije pogodila teška bolest i oborila je na postelju. Jedno veče me je pozvala da sjednem pored nje. Sjela sam pored nje i upitala: “Šta ti treba?”

Proučila mi je riječi Uzvišenog Allaha: “Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (Prijevod značenja Alu Imran, 185) Ušutjela je na kratko a zatim me upitala: “Zar ne vjeruješ u smrt?” Odgovorila sam: “Svakako, ali, Allah mnogo prašta i Samilostan je!” Upitala me je: “Zar ne vjeruješ da ćeš biti za svaku, malu i veliku stvar pitana?” Rekla sam: “Vjerujem, ali Allah mnogo prašta i Samilostan je, a i život je dug, ima vremena.” – “Zar se ne bojiš iznenadne smrti?! Zar nije Hind bila mlađa od tebe a poginula je u saobraćajnoj nesreći?!” – upitala me je.

Odgovorila sam joj: “Bojala sam se mraka, a sada si me ti uplašila i smrću! Kako ću da spavam?! Mislila sam da ćeš me obavijestiti kako si odlučila da ideš s nama ove godine na putovanje!” rekla je tihim, prigušenim glasom koji je zaparao moje srce: “Hana! Možda ću ja … možda ću ja ove godine ići na daleko putovanje! Možda ću putovati na drugo mjesto! Hana! Možda ja ove godine …” Ušutjela je na kratko a zatim rekla: “Naši životi i naša smrt su u Allahovim rukama!” Plakale smo zajedno. Doktori su u tajnosti obavijestili babu da Hanin život na ovom svijetu neće još dugo potrajati, ali … ko je to njoj došapnuo, ko ju je obavijesti o tome, ili … ili je ona nešto predosjetila.

Odjednom mi je rekla: “Nemoj da misliš da ovo kažem zato što sam bolesna! Možda ću ja duže živjeti od tebe! Možda bolesnik živi i po dvadesetak godina na postelji i možda zdrav insan zanoći ali ne i osvane. -A ti dragi brate i cijenjena sestro možda živiš još 20, 30 ili 50 godina i šta nakon toga? Nema razlike svi ćemo jednog dana putovati s ovog svijeta: ili u džennet ili … ili u džehennem.- Nastavlja Hana: krenula sam u svoju sobu da spavam a Nura me je dozvala i rekla: “Nemoj zaboraviti da ustaneš na sabah!”

Ujutro u 8 sahati čula sam kucanje na mojim vratima. Subhanallah! Ovo nije vrijeme moga ustajanja! Čula sam povišene glasove. Čula sam plač. Bože moj, šta se desilo?! Obavijestili su me da se Nurino stanje pogoršalo i da ju je baba odvezao u bolnicu. Rekla sam: “Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un! Ništa od putovanja ove godine. Izgleda da nam je određeno da ove godine odmor provedemo kod kuće.” U 1 sahat poslije podne baba nas je nazvao iz bolnice i rekao: “Možete doći u posjetu Nuri.” Došli smo u bolnicu. Ima se šta i vidjeti. Ovaj se spotiče u hodu. Onaj urliče. Treći ne znaš je li od stanovnika dunjaluka ili ahireta.

Ne znaš je li živ ili mrtav. –Ne zna čovjek vrijednost zdravlja sve dok ga ne izgubi.- Popeli smo se do Nurine sobe. Medicinska sestra nas je obavijestila da se Nurino stanje popravlja. Međutim, nisu nam dozvolili, osim da pojedinačno, svako ponaosob uđe kod Nure. Došao je red i na mene. Ušla sam i upitala: “Kako si Nuro? Tvoje stanje sinoć je bilo dobro. Šta ti se desilo?” Odgovorila mi je: “I sada sam,el-hamdu lillah, dobro.” Rekla sam: “El-hamdu lillah, ali tvoja ruka tako je hladna! Šta ti je?” Moja druga ruka bila je kod njene potkoljenice. Odjednom je skupila svoje noge. “Halali mi što sam te skučila na ovom krevetu” – rekla sam joj. Odgovorila mi je: “Ništa! Ništa! Razmišljala sam o riječima Uzvišenog Allaha: “I (kada) se noga uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti!” (Prijevod značenja El-Kijama, 29-30)

Rekla mi je: “Hana, uči dovu za mene! Možda, za nekoliko trenutaka otpočeće moji prvi ahiretski dani. Moje putovanje je dugo. Opskrba za taj put slaba. Smrt me doziva. Imam mnogo grijeha, grijeha kojih se i ne sjećam, ali ih je Uzvišeni Allah tačno pobrojao i Njegovi meleki zapisali. Hana, uči dovu za mene!” Kada sam to čula suze su mi navrle na oči. Plakala sam. Nisam mogla da se suzdržim od plača. Babo se mnogo uplašio za mene. Nikada prije nije me vidio da plačem. Sve do akšama toga dana našom kućom vladala je mukla tišina. Svi smo isčekivali vijesti iz bolnice. Odjednom … kod mene je ušla moja tečišna, zatim, moja amidžišna.

Narod je počeo da pristiže. Glasovi su se pomiješali s plačom. Jednu stvar … samo jednu stvar sam shvatila … Nura … Nura je umrla . Nisam mogla da razaberem ko mi je sve prilazio, niti šta mi je ko sve govorio … bila sam sva izgubljena … Odjednom su me protresli i rekli da babo želi da se zadnji put oprostim sa sestrom Nurom. Prekrivena do glave ležala je na postelji. Dok sam je ljubila u čelo, prisjetila sam se kako izgovara riječi: “I (kada) se noga uz nogu savije!” (Prijevod značenja El-Kijama, 29) Tada sam shvatila pravo značenje tih uzvišenih riječi: “Toga dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (Prijevod značenja El-Kijama, 30)

To veče otišla sam u Nurinu sobu i sjela na njeno mjesto gdje bi obično obavljala namaz, padala na sedždu svome Uzvišenom Gospodaru. Prisjećala sam se Nure, s kojom sam se zajedno rodila. Nas dvije … nas dvije, bile smo bliznakinje … Prisjećala sam se Nure koja bi me često razveseljavala i razvedravala, savjetovala me kako da riješavam svoje probleme … Prisjećala sam se Nure koja bi molila Uzvišenog Allaha za moju uputu. Koliko li je samo suza prolila opominjujući me na smrt, Sudnji dan i ono što nas čeka od iskušenja na taj dan. Ovo je njena prva noć u kaburu! Allahu, Gospodaru moj! Smiluj joj se! Allahu moj, oprosti joj! Allahu moj, prosvijetli joj kabur!

Pogledala sam oko sebe. Tu je njen mushaf kojeg bi često čitala. Tu je njena sedžada na kojoj bi dugo stajala moleći se svome Gospodaru. Tu je i njena posteljina … sva … sva od ruža. Govorila bi: “Čuvat ću je za svoju udaju!” U sve to sam gledala i plakala. Nisam mogla da se suzdržim od plača. Molila sam Uzvišenog Allaha da je učvrsti u kaburskim iskušenjima … odjednom … upitala sam se: “Šta bi bilo da sam ja umrla umjesto Nure? Šta bi bilo da je ovo moja prva noć u kaburu?”

–Da. Cijenjena sestro! Postavi sebi ovo pitanje. Šta da si ti ta o kojoj večeras pričamo? Gdje bi bio tvoj završetak? Odgovor … Odgovor ostavljam tebi.- Kaže Hana: Iz plača me prenuo glas mu’ezzina: “Allahu Ekber, Allahu Ekber.” Po prvi put osjetila sam rahatluk i smiraj duše. Ponavljala sam riječi mu’ezzina. Obukla sam ogrtač i klanjala sabah namaz. Nakon namaza dugo sam molila Uzvišenog Allaha. Allahu moj, oprosti mi! Allahu moj, smiluj mi se! Allahu moj, priključi me karavani pokajnika!