Ja sam ti dovoljan, robe Moj

Negdje pred kraj 2000-te godine dobio sam moj prvi posao u Svedskoj koji je bio privremenog karaktera. Sjecam se da bi u velikom strahu, u jednoj prostoriji, krisom obavljao namaze, plaseci da neko ne udje i vidi me dok klanjam. Bojao sam se iz tog razloga sto sam mislio da ako me neko vidi da klanjam, da ce to prenjeti sefovima na poslu i da mi onda nece vise biti mjesta u toj firmi. Ovaj osejcaj straha zbog mog namaza i zbog moje slabosti mi je pekao dusu i budio ljutnju na mene samog, tako da sam jednog dana otisao do kancelarije gdje sjede sefovi i rekao im da sam ja musliman koji praktikuje vjeru, te da obavljam redovno namaze, pa tako i one koji me zateknu na poslu. Na tom poslu nisam ostao dugo (nisam dobio otkaz, vec mi je bilo isteklo radno vrijeme na tom mjestu), ali sam dobio posao na jednom drugom mjestu na kojem sam radio do skora i gdje sam redovno obavljao namaze.

Nama na stranici, povremeno, dodju pitanja od posjetilaca stranice, gdje pitaju kako da postupe u vezi namaza u vremenu kada su oni na poslu ili kada su u skoli, odnosno kako da ih naklanjavaju kada dodju kuci. Ovdje se, navjerovatnije, radi o samoj situaciji kakva je bila kod mene, odnosno radi se o slabom oslonjanju na Uzvisenog Allaha. Situacije kada se covjek vise boji ljudi nego svog Stvoritelja, kada nam je vise stalo do toga sta ce ti ljudi reci i pomisliti o nama i kada covjek pokusava da udovolji tim ljudima na ustrb propisa koje je Allah, swt, propisao i sa kojima je On zadovoljan.

Jos kada se tu dodaju sejtanove, l.a., vesvese i strahovi koje ubacuje u covjeka, onda insan, u tim trenucima, zaboravlja da je Allah, dz.s. taj koji daje nafaku -odnosno da nam je ona vec u utrobi majke odredjena i da nam je niko ne moze uzeti. Covjek zaboravlja na cinjenice da Plemeniti Allah ima apsolutnu vlast i moc na Zemlji i nad svim ljudima.

Zaboravljamo da su svi ljudi, bilo da se radi o nasoj rodbini, komsijama, prijateljima, direktoru ili sefu, bili beznacajne kapi sjemena, pa im je Uzviseni Allah zivot dao. Zaboravljamo to da Allah, swt, drzi zivote svih ljudi u Svojoj ruci, i da ce ti ljudi, do cijeg misljenja je nama toliko stalo, jednog dana pomrjeti i da ce samo pepeo i prah postati, te da ce ponovo ozivljeni, u velikom strahu na Sudnjem danu racun polagati pred Allahom.

Kada smo bolesni ili kada smo u velikom strahu, kome se onda obracamo ili molimo? Naravno, Uzvisenom Allahu. Tada nam sef ili clanovi rodbine nisu ni na kraj pameti. Zamisli trenutak kad budes ostavljen sam u svom mracnom i tijesnom kaburu, ili trenutka kad budes stajao na Sudnjem danu i kada budes vidio vatru ispred sebe, da li ces tada razmisljati o ljudima, zbog kojih se sada ustezes da izvrsavas pojedine islamske propise (ne samo namaz, nego bilo sta drugo)? Naravno da neces, nego ce ti jedino vazno biti sta tvoj Gospodar misli o tebi i kakv status imas kod Njega.

Pa zbog toga odgajajmo se i na dunjaluku da nam zadovoljstvo Milostivog Allaha bude najprece i imajmo na umu ovaj hadis: “Ko udovolji Allahu srdeci ljude, Allah ce se umjesto njega pobrinuti za te ljude, a ko udovolji ljudima srdeci time Allaha, oni mu kod Allaha nista nece pomoci.” (hadis biljezi Tirmizi)

Na najljepsi i najmudriji nacin objasnimo ljudima oko sebe zasto izvrsavamo pojedine ibadete i propise, i sta je svrha toga, ali ih se ne bojmo, niti njihovih stavova i radnji, nego se pouzdajmo u svoga Stvoritelja i najljepseg Zastitnika, koji je rekao u jednom kudsi hadisu: “Kada bi se svi ljudi sastali i htjeli nekome da pomognu, koga sam Ja odlucio da kaznim, ne bi mu ni koliko trun mogli pomoci, a isto tako, kada bi se svi ljudi i dzinni na svijetu sastali i htjeli da mu urade neko zlo, ne bi mu mogli nauditi nimalo, ako sam mu Ja odredio dobro.“