Dunjaluk i vezanost ljudskih srca za njega

Prenosi se da je jedna žena, sjedeći u krugu porodice, slušajući smijeh i graju svoje djece i osjećajući toplinu porodičnog života, razmišljala o tome kako je sretna i zadovoljna. Odjednom briznu u plač. Ukućani je uplašeno upitaše šta joj se desilo, da je nije šta zaboljelo, pa im ona ispriča o čemu je razmišljala, ali i da joj je naumpalo da će svemu tome doći kraj, da će ih ona morati kad-tad ostaviti. Sjetila se da je čeka duboki i tamni kabur i da će doći vrijeme pa će njena mala djeca doživjeti istu sudbinu, pa ju je to ražalostilo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Došao mi je Džibril, alejhis-selam, i rekao: ‘O Muhammede, živi koliko hoćeš, ali znaj da ćeš umrijeti, voli koga hoćeš, ali znaj da ćeš se rastati od njega, radi šta hoćeš, ali znaj da ćeš za svoja djela biti nagrađen ili kažnjen.” (Muslim)

Često se čovjeku desi da ga dunjaluk preokupira, pa da zaboravi na ove činjenice. Mnogim muslimanima dunjaluk je postao glavni cilj, kao da nam je on zadnja stanica. Jedni se trude da što više steknu dunjaluka: “…on je zato što voli bogatstvo – radiša” (El-Adijat, 8), a zaboravljaju na riječi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “Onome kome ahiret bude glavna preokupacija, Allah će u srce uliti bogatstvo i svega mu dati, a ovaj svijet će mu sa svih strani hrliti, dok onome kome dunjaluk bude glavna preokupacija, Allah će u očima dati siromaštvo, tako da mu uvijek nešto nedostaje, a ovaj svijet će mu donijeti samo onoliko koliko mu je već određeno.” (Tirmizi)

Drugima je opet važnije da udovolje svojim strastima i nagonima, nego da se u potpunosti pokore svome Gospodaru. Takvi najvjerovatnije nisu svjesni da onog trena kada im dođe Melek smrti neće imati ništa od onoga što su ranije “uživali”, kao da nikada nije ni bilo. Kakve koristi ima onaj koji sedam dana jede najbolju hranu i pije najljepše piće ako na kraju dobije čašu punu otrova?

Jednom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je Ebu Hurejru za ruku i odveo ga na jedno smetljište i rekao: “Gledaj, ovo je cjelokupni dunjaluk! Vidiš li one lobanje, izmet i onu poderanu odjeću? One lobanje žudjele su kao i što vi danas žudite i nadale se kao što se i vi nadate, ali danas su samo kosti bez kože. Onaj izmet je raznovrsna hrana koju su žderali i kojom su punili svoje stomake, a onda je izbacivali iz svojih utroba pa je postala gadljiva ljudima. Ove poderotine bile su njihova odjeća kojom su se gizdali i prkosili jedni drugima, a sada je vjetar raznosi.”

Sve ovo ne znači da jedan musliman mora dići ruke od ovoga svijeta. Ne, nikako! Mi moramo živjeti ovaj život i moramo imati udjela u njemu, ali čovjek mora znati postaviti prioritete. Jer, kada uporedimo jedan ljudski život od, recimo, osamdeset godina sa Sudnjim danom koji traje pedeset hiljada godina, onda uviđamo koliko je dunjalučki život kratak, a mi ipak toliko puno radimo za njega, dok tako malo radimo za ahiret koji je vječan.

A što se tice one žene sa početka teksta, ne treba ona da se nešto plaho žalosti ako joj je porodica bila vjernička. Takve će Uzvišeni Allah ponovo sakupiti u džennetskim bašćama, u neizmjerivoj sreci i blagostanju koje, za razliku od dunjaluka, nikada ne prolazi i ne prestaje . Da nas Allah, swt, spoji sa našim porodicama u Džennetu. Amin!