O moj Bože, zar je sutra kraj?

Dan se polahko povlacio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sat. Cinilo joj se da vrijeme tako sporo odmice… A onda se iz daljine zacuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom. Bila je to šesta noc šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je…

prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kceri se poudale. Dok je iftarila slušala je ucenje Kur’ana sa audio-kasete, i razmišljala o ajetima koje je upravo cula. Iako je mnogo puta procitala prijevod Kur’ana, cinilo joj se da ove ajete prvi put cuje.

Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo: “O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekomo d vas dode smrt, pa da onda rekne: “Moj Gospodaru, da mi hoceš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih! – Ali Allah nece nikom odgoditi kad mu dode posljednji cas, a Allah zna sve što vi radite.” (Prijevod znacenja – Munafikun, 9. – 11.)

Duboko je uzdahnula klimajuci glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrduje tu cinjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuci zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sat, koji je bucno otkucavao, remeteci mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo cekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima.

“La havle ve la kuvete illa billahi – ko bi to mogao biti?” – upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno. Nevoljko pride vratima i otvori. Mlad covjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjecao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajuci se ko je on i ocekujuci da joj to sam kaže.

A njegove rijeci bijahu pravo iznenadenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom“. I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoce, shvati da je nepoznati covjek vec otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima.

Lagano zatvori vrata, ude u svoju sobu i umornim pogledom prede po njoj. “O moj Bože, zar je sutra kraj?” – pomisli ona. “Sutra ce doci po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posudeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace. Teško meni, ona cak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tudi hak je težak, a sad mi valja ici s njim i za njeg odgovarat!” Svašta joj je dolazilo na um i prisjecala se raznih grešaka. Osjecala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo.

Krenula je prvo da pospremi kucu da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je prece da klanja i uci Kur’an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur’an, a onda se sjeti da ce odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dodu da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima. Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kcerke.

Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina… Aiša uzdahnu, a oci joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da cuje. Znala je Aiša da ce biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme tece i sve je bliži trenutak kad ce sve morati ostaviti kad, ništa nece moci ispraviti, a onda…? Onda polaganje racuna za sve što je uradila i govorila. “O moj Bože.” – uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle.

Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi – a sada – nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, vec naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: “Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ceš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dode onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo!

Lijepo je on nama govorio: “Bojte se svog Gospodara, jer Njemu cete se vratiti i pred njim racun polagati.” – a mi mislimo da još nije red na nas! O Bože, o Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!”. A onda se odmaknu, uze novcanik i pode prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je prece tevbu da ucini, pa sve ostalo.

Odjednom se sve zamraci, zacu se huka kao huka vodopada i zacu se glas: “Došlo je tvoje vrijeme!” I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: “Nee, nee, ne mogu još!”, a pred ocima joj se poceše mijenjati slike. Vidjela je svoje kcerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi racun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvucena u mracni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka…

Aiša se trgnu i otvori oci… poslije nekoliko trnutaka shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mracno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se zacu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno celo i požuri da se abdesti. U sebi je ucila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške. Iako je bila umorna i taj dan provela posteci, još dugo, dugo u noci kroz suze se cuo njen šapat: “Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli – Ente Er-rahmer-Rahimin.” – “Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji“.