Allah mi je muziku nadomjestio smirenošću i rahatlukom u prsima

Moja porodica nije prakticirala islam, tako da sam lutao i tražio sreću u svemu drugom osim u vjeri: svirao sam harmoniku, pjevao i pokušavao u svemu drugom da pronađem radost svog života. Tako je bilo sve do mojih srednjoškolskih dana. Bio sam drugi razred gimnazije i na velikom odmoru, sjećam se kao sad, izašao sam sa nekoliko prijatelja na odmor da pojedem sendvič. Stajali smo i pričali nešto, a pored nas bila su dva-tri brata koji su bili u vjeri i govorili su nešto o Džennetu. Nisam mogao da ne čujem, bilo mi je to poznato jer sam kao mali išao u mekteb, pa sam slušao već ranije o tim stvarima.

Prišao sam im i rekao da me zanima to o čemu pričaju i zamolio sam da mi kažu malo više o tome. Jedan od njih rekao je: “Brate, ovaj dunjaluk je lijep: žene, auta i sve ostalo, ali to je prolazno. A na ahiretu imat ćemo i žene i vino i sve što poželimo, međutim, vječno, ali samo ako se strpimo na dunjaluku.” Te riječi nikad neću zaboraviti jer su one bile sebeb moje upute. Od toga dana počeo sam se družiti s njima i uživao sam u tome jer takav ahlak nikad u životu nisam vidio, bez pretjerivanja. Zamolio sam tu braću da mi daju neke knjige jer sam želio da saznam više o svojoj vjeri. Poklonili su mi neke knjige šejha Safeta Kuduzovića i drugih, tako da je s tim počeo moj život u islamu. Iako sam se profesionalno bavio muzikom i dobro zarađivao, ostavio sam muzičke instrumente i muziku čim sam saznao da to nije dozvoljeno. Allah mi je to nadomjestio smirenošću i rahatlukom u prsima, koje ne bih mijenjao ni za šta na dunjaluku.

Ovu priču je brat B.S. poslao Amiru Durakoviću da objavi na svom FB profilu