Ljubav prema mužu

Prišla je svom Ahmedu i počela mu brisati krv s lica, učini joj se kao da će te njegove usne nešto reći, da će se pomaći, da će dozvati: “Amela, Amela”, kako li su samo te riječi bile slatke. A i te njegove oči iz kojih je donedavno uvijek nešto tajanstveno iskrilo, sada su ugašene i beživotne. Primakla se i poljubila ga, baš kao nekada. Nije je bilo stid, jer, ipak, on je bio njen…

Dovukli su ga u predvečerje na volovskim kolima. Na sebi je imao vojničko odijelo koje je bilo umazano krvlju. Na nekim mjestima je bila izmiješana s blatom, a na nekima je krv, blistavo crvena, još uvijek bila svježa… Nije prošlo možda ni par sati otkako se sve to desilo… Svi su nijemo stajali oko tijela mrtvog šehida, oko njihovog voljenog Ahmeda. Stajali i čutali. Znali su da neko mora obavijestiti njegovu mladu suprugu da je Ahmed poginuo. Niko se nije usuđivao pokucati na vrata. Tišina je stezala svojim košćatim šakama sve oko njih, bilo je tako tiho da se čak ni vrapci nisu čuli…

Odjednom zaškripaše vrata i kroz njih izviri jedna mala kuštrava glavica. Bila je to Samira, Ahmedova kćerkica. Nije imala ni tri godine, ali je dobro znala šta se dešava. Najviše je pamtila babino dugo izbivanje od kuće, pa je stalno pitala svoju mamu kada će im babo doci. Cim je ugledala vojnike, zapita ih: “A gdje je moj babo?”Pitanje odjeknu poput zvuka ispaljene granate narušavajući ovu muklu tišinu… Niko ništa ne odgovori. Začuvši da se nešto dešava, vrata se širom otvoriše i na njima se pojavi Amela. Gledala je po prisutnima tražeći medu njima svog Ahmeda, ali ga ne ugleda. Pritrča kolima moleći Allaha da ne bude u njima njen Ahmed. Cim ugleda njegovo lice, vrisnu bolno i poče da jeca… Suze su tekle same od sebe, ležala je na njegovim grudima gorko jecajući. “Mama, mama, šta je bilo, što plačeš” – zapita je Samira dok joj je prilazila”. Mama, zašto babo tu leži, šta mu je to na odijelu?”Samira se pribi uz majku pa poče i ona plakati.

“Amela”, zovnu je neko od prisutnih”, hoćemo li ga ostaviti kod tebe dok mu sutra ne klanjamo dženazu.”Pitanje kao da je dolazilo iz neke daljine, jedva je shvatila šta je pitaju, samo je nijemo klimnula glavom u znak odobravanja. Uzeše ga sa sobom i unesoše u kuću. Amela je išla za njima pognute glave brišući suze s lica, ali ko može to more da zaustavi. Samira se pribila uz majku, oci su joj bile crvene i iz njih su tekle nevine dječje suze.Položili su ga na veliki kuhinjski sto. Lijeva noga mu je bila slomljena pa je onako beživotno visila padajući sa stola. Noć se spuštala blago i polako uvlačeni se u Amelinu sobu, pritiskujući njeno mlado i bolno srce.A zaista je bilo bolno. Jer, evo već duže vrijeme, spopadaju je bolovi na srcu, ali je samo odmahivala rukom misleći da će to proći, međutim, taj je bol sada bio još jači.

Sjedila je u uglu sobe i promatrala to beživotno tijelo u kojem je, do prije koji sat, bujao život, radjale se nade i ideje i koje se kretalo, smijalo, pričalo, milovalo, a sada samo mrtvo i nepomično leži.“Nije me bilo nimalo strah, ” reče ona”, a i što će me biti, pa to je moj muž s kim sam dijelila i dobro i zlo. Kad mi nije nikada naudio dok je bio živ, zašto bi sada kada je mrtav. O, moj Bože, kako je teško navići se i reći da je rahmetli.”Prišla je svom Ahmedu i počela mu brisati krv s lica, učini joj se kao da će te njegove usne nešto reci, da će se pomaći, da će dozvati: “Amela, Amela”, kako li su samo te riječi bile slatke. A i te njegove oči iz kojih je donedavno uvijek nešto tajanstveno iskrilo, sada su ugašene i beživotne. Primakla se i poljubila ga, baš kao nekada. Nije je bilo stid, jer, ipak, on je bio njen, a moliće Allaha da ih ponovo spoji u Džennetu… Ja Rabbi, ti nas učini od dženetlija, a mene učini princezom svih hurija, ja Rabbi Ti sve čuješ i Ti sve vidiš, pa primi ovu moju molbu. Amin.”

Gledala je u njega, dodirivala ga, privijala njegovu glavu uza se, ljubila je, brisala s nje krv i blato, a kao da je svo vrijeme iščekivala da progovori, da se podigne, da ustane, ali njen šehid ležao je nepomičan, dostojanstven i lijep, kako samo šehidi mogu biti. Još ću makar ovu noć biti s njim, još ove noći će biti moj, a poslije neka mi ga hurije čuvaju dok ja ne dodjem.” Uzela mu je nogu i lijepo je namjestila da izgleda kao da je čitava i zdrava. Primaće mu se još bliže i leže pored njega. Neko bi pomislio da je poludjela, ali niko ne može da osjeti ono što je osjećala, njena ljubav prema njemu je bila velika. Na momente joj je na um padalo da se i sama ubije, da što prije bude s njim, ali, ako se ubije, teško da će vidjeti Džennet, a to znaci da će izgubiti zauvijek svog Ahmeda.

Čitala je u Kur’anu da su šehidi živi, da im Allah šalje svoju nafaku, u dubini svoje duše osjećala je istinitost tih riječi. Zna samo jedno da mora da živi dok se ne preseli na bolji svijet”. Moram da živim i odhranim ono jadno malo siroče koje možda nije ni shvatilo da joj je babo preselio na Ahiret, o moj Allahu, olakšaj, a ne otežaj, jer ako sada ne umrem od ovog silnog bola koji me razdire, onda ću stvarno dugo da živim.”

Čitavu noć nije ni oka sklopila. Ahmed je bio tu. Pred očima je imala njegov nasmijani lik, prisjećala se njihovog vjenčanja. Činilo se da niko nije bio sretniji od nje tog momenta. Život im je bio tako lijep, a još kada je mala Samira svojim bistrim krupnim okicama ugledala ovaj svijet, sreći nije bilo kraja. Svaka slika se poput noža zarivala u njeno srce kidajući ga dio po dio. Svaka pomisao o njemu bi izazivala bol, suze su tekle same od sebe, grudi su bile pune tjeskobe, disala je teškim uzdisajima, sve je boljelo, pa čak i ova kuca i ovi zidovi sve je podsjećalo na Ahmeda.

Ležeći uz svog Ahmeda tako je i dočekala jutro. Narod je počeo da dolazi izražavajući svoju žalost. Svi su je tješili da bude strpljiva, da se nada Allahovoj nagradi, da se pobrine za svoju malu Samiru, koja je sve to promatrala iz ugla sobe dok joj se na licu odražavao osjećaj tuge. Izgleda da je i ona shvatila da babo više neće doći i zagrliti je kao nekada i postaviti na krilo pitajući je da li je još koju suru naučila. Ah, kako li je samo bio topao taj zagrljaj. Kao da i sada osjeća te nježne i tople babine ruke kako je češkaju po kosi…… Suze su klizile niz to malo sićušno lice kao kapljice kiše kada klize po staklu. Znala je Samira da se ovim oprašta od svog voljenog babe.“Ja Rabbi, Ti nam oprosti naše grijehe, smiluj nam se i blago nas uvedi u svoj obećani Džennet. Amin!”

Bilal Hodzić | Saff br/str. 37