Bošnjakinja koja je slavila Božić

Rođena sam i živjela sam jako dugo u Hrvatskoj i, kao svaki insan koji nema veze sa vjerom, okretala sam se druženju u kojem nema halala, slavila sam Božić, Novu godinu itd. Moju porodicu u Bosni i Hercegovini, Allah je u tom periodu počastio uputom, a moja mama i ja ostale smo na stranputici.  Kako odrastaš, uviđaš da je život težak, da te gađa otrovnim strelicama nakon kojih jedva udahneš malo zraka. Allah je mene i mamu iskušao imetkom, nismo imale krov nad glavom i mnogo toga. I pitala sam se, zašto mi? Zašto ja moram patiti, i zašto osjećam prazninu u svom tijelu? Tražila sam odgovore kod svećenika, pošto sam i dalje bila u Hrvatskoj i bila sam svjesna, kao pubertetlija, iako mi je puhalo kroz glavu, da je teško nositi se sa iskušenjima, i da je bol jaka, a duša prazna. Na svoja pitanja dobivala bih odgovore da nekoliko puta izgovorim njihove molitve, i da je to to. Riješit će se. Međutim, osjetiš ti da ne može to biti to. Dok kreneš sa pričom od Oca, Sina, Duha, dok ih sve nabrojiš, skontaš da ni ne znaš od koga tražiš pomoć. Bila sam zbunjena.

Povremeno bih dolazila u Bosnu svojoj porodici koju je Allah uputio i primjećivala bih na njihovim lica i u govoru neku blagost, smirenost, a prolazili bi kroz teške periode. To bi me nerviralo. Kako mogu biti mirni, i žene tako zatvorene po kućama, a vani je svijet koji je toliko izazovan, ponekad nevjerovatan, pustolovan, a ponekad razoran.

Dugo me nerviralo njihovo stanje.

Zatim smo preselile u Bosnu i počeo je moj život. Slušala sam ezan, ali ga nisam čula. Gledala sam namaz, ali ga nisam doživljavala. Dok nisam krenula na fakultet. Kao džahil, pubertetlija, radila sam sve i svašta, od onog do ovog, da nam Allah oprosti. Postala sam hodajući mrtvac, tijelo razuzdano, a duša prazna. Nakon dvije godine shvatila sam da nešto sa mnom nije uredu, nekome se nešto lijepo desi, ja mu čestitam, ali ne osjećam dragost, nekome neko umre i ja budem tu za osobu, ali ne osjećam žalost. Tjerala sam se na osjećaje, ali nisam uspijevala. I u jednoj sobici studenskog doma shvatila sam da nisam uredu. Da tonem, postajem oklop navike. Uči, radi, spavaj, jedi… I počela sam se obraćati Allahu. Ja. Ja koja veze nisam imala kako bismillu proučiti, a kamoli da znam prijevod. Ja, sa toliko gnusnih djela. Mene je Allah odabrao da Mu se obratim.

Ubrzo nakon mojih riječi upućenih Najboljem, Allah mi je dao da odem u stranu zemlju, vrlo daleko, gdje nema islama, čisti Zapad. I kad sam stigla, sve je bilo uredu prvih sedam dana. Sedmog dana, duša je prepoznala tišinu, nema ezana, i u tom trenutku, sad kad se sjetim, suze mi krenu, u tom trenutku, čula sam ezan, iako ga ne čujem uzivo. I zaista, bilo je vrijeme ikindija-namaza. Moja duša, moje tijelo, moje uši, moje oči, moje ruke i noge čule su ezan po prvi put u životu. I odazvala sam se, Gospodaru!  Tebi sva hvala pripada!

Nikad nemoj potcijeniti moć dove! Ako osjećaš da nisi uredu, imaš problema, želiš bolje u porodici, znanju, imetku, obrati se Allahu. Ne znaš kako? Digni ruke i iskreno Mu reci da nisi dobro, jer On zaista liječi i daje, On je zaista Jedini i islam je istina. Budi uporan! Od tada, Allahovom voljom, živim. Od tada imam svoj svijet protkan mirisima i osjećajima. Od tada sam udahnula i krenula. 

P. S. Zamisli blagodati, i moja mama je! Digni ruke!

Tekst poslala sestra M. M