Da li džinima smetaju muzika, alkohol i pušenje?

Vidjeli smo iz prijašnjih pouzdanih tekstova da su u tijela vjernika ulazili džini muslimani, dakle džini vjernici, koji su ezijetili ljude muslimane: spominjali smo primjer s imamom Ahmedom ibn Hanbelom, r. a., pa slučaj zaljubljenoga džina za vrijeme šejha Ibn Tejmijje, koji je želio na hadž sa čovjekom u čijem je tijelu boravio džin, itd. Sjećam se jednog događaja, prije više od deset godina, kad su na prvi dan Ramazanskog bajrama doveli jednu mladu ženu na učenje rukje jer je bila izbezumljena pogleda i žalila se na jake glavobolje. Nakon nekoliko minuta se iz žene javio džin ponavljajući za učačem kur’anski ajet rekavši da on to isto zna, da je i on musliman i vjernik. Zatim je piskavim glasom rekao: “Ova žena je postila skoro cijeli ramazan i bila je propisno pokrivena sve do danas. Čim je prošao ramazan i ona se otkrila. To me je naljutilo pa sam ušao u nju da je kaznim jer se igra s Božijim Zakonima!”

Učač je podsjetio džina da on nije nikakav ni sudija ni kadija, niti ima pravo ulaziti u tijelo ljudi kako bi nekoga kaznio, jer je Allah, subhanehu ve teala, naš Gospodar i samo On ima pravo kazniti dotičnu ženu, ili joj oprostiti grijeh, a da džin mora tražiti halala od nje i mora izići iz njezina tijela, na što je džin nazvao selam i izišao iz tijela oboljele. Vratio joj se normalan izgled lica i jake glavobolje su u istom trenutku nestale. Ovo je jedan od nekoliko primjera sa džinima muslimanima koje pamtim tokom svih ovih godina. Poenta je da se džin u tijelu oboljeloga poziva na islam a pri tome i sam krši islamska pravila, ulazeći u čovjeka, bilo da to radi iz njegove lične pobude, ili da ga je neko od džina ili od ljudi nagovorio ili natjerao da to čini.

Kad smo govorili o malim i velikim ciljevima, rekli smo da šejtan, Allah nas sačuvao njega, želi preko malih ciljeva (bihuzurenje i napadanje čovjeka, kako bi stalno bio preokupiran dunjalučkim problemima i nedaćama te zaboravio Ahiret i ne pripremao se za njega) ostvariti velike ciljeve. Džinu nije potrebno da ulazi u tijelo čovjeka ukoliko svoju nakanu može ostvariti izvana – došaptavanjem, nagovaranjem itd. Ako šejtani mogu čovjeka odvratiti od ibadeta a uljepšati mu grijeh da, čineći ga, iziđe iz okrilja Allahove Milosti, onda takav čovjek ne pokazuje reakciju pri učenju rukje, iako ne obavlja namaz, naprimjer, niti posti, niti uči Kur’an. Neko bi mogao pomisliti, kako takvom čovjeku, eto, šejtani ne mogu prići, ni nauditi mu, ali to je velika zabluda. Najteži oblik sihra i obmane jest udaljavanje čovjeka od njegova Gospodara, da mu čini širk ili kufr. Ako ovakav čovjek naudi džinu, ili mu neko napravi sihr, ili se džin zaljubi, ili ga iz bilo kojega drugog razloga “uzme na nišan”, takav nema zaštitu od svoga Stvoritelja i šejtani s njime brzo svedu račune.

Dokaz ovome su preko hiljadu rukji nemuslimanima, kojima je napravljen sihr, ili su ih džini napadali pa su, Allahovom dozvolom, izliječeni.
Općenito, kada se nemuslimani izliječe učenjem kur’anske rukje, ta će rukja i učač biti svjedoci protiv njih na Sudnjem danu, ako ostanu na svom nevjerstvu, isto kao što će biti svjedoci protiv muslimana, ako ne uzmu ibret i ne prihvate pouku, i ne vrate se svome Gospodaru.

Istina je da, generalno, džini nemuslimani ezijete ljude i uglavnom oni služe sihirbazima, ili slijede vlastite motive, kako bi čovjeka odveli u zabludu i daleko od imana i islama. Da bi ostvarili svoje ciljeve, koriste se svim mogućim sredstvima samo da uspjeh bude brži i djelotvorniji. Ako nasrću na ljude muslimane, navraćaju ih na činjenje grijeha, kako bi oslabili čovjekov iman, kako bi čovjeka udaljili od Izvora i što lakše i efikasnije ga uništiti.
Tako šejtani muslimanima omile alkohol, cigarete, muziku, drogu, blud i sve ostale grijehe, kako bi produbili vezu između čovjekova srca i šejtana, jer znamo, na osnovu vjerodostojnih hadisa, da svaki učinjen grijeh ostavlja crnu mrlju na srcu griješnika, sve dok srce potpuno ne potamni od grijeha i ne postane potpuno nemarno, prekidajući svaku vezu između sebe i Onoga Ko mu je odredio otkucaje. Ako čovjek preseli u ovakvom stanju, onda je šejtan pobijedio, ukoliko Allah, dž. š., ne odluči drukčije.

Muzika može biti izazvana šejtanskim virusom, može postati lični ili kolektivni code nemara prema sebi i prema vrijednostima koje je Allah, dž. š., podario čovjeku, njegova wi-fi baza ili bluetooth konekcija koju šejtan instalira i ubacuje u srca običnih ljudi a i vjernika, na koja se po želji i automatski konektuje kada god mu se približi. To je zapravo grijeh koji umrtvljuje srce i priprema ga za svaki drugi grijeh, prvenstveno ga odvraćajući od svakog vida ibadeta, posebno od učenja Kur’ana i od obavljanja namaza (šejtan ljudima omili melodiju pjesme i muzike a omrzi melodiju Kur’ana). Ovo vidimo širom svijeta – koje mjesto zauzima muzika u životu muslimana i onih koji to nisu (skoro svaka država na svijetu ima neki nacionalni televizijski show tipa “ZMBT” – “Zvijezda možeš biti ti”). Muzika uz pjesmu (posebno pjesme koje tekstualno pozivaju u širk, kufr, zinaluk i sl.) i ples je sigurno vid kolektivnog sihra koji djeluje na ljude, djecu i odrasle a od kojeg su spašeni samo iskreni vjernici koji muziku u potpunosti odbacuju.

Alkohol je majka svakog zla i nema muslimana koji ne zna da je alkohol haram, međutim, nevjerovatno je koliki broj muslimana smatra da je to “mali grijeh” i da nema ništa “toliko loše” u tome da se ponekad popije koje pivo, ili nazdravi pokoja čašica za rođendan, za “Novu godinu”, na dan rođenja djeteta, ili bilo koji drugi povod. Osoba koja je oboljela od sihra, ili od džinskih bolesti, a musliman je, ne može nikako ozdraviti sve dok konzumira alkohol i iskreno se ne pokaje svome Gospodaru, jer Allah, subhanehu ve teala, Svome robu pruža šansu povratka Njemu, čak i onda kad i sam taj rob izgubi svaku nadu u oprost i u rahmet svoga Stvoritelja.

Nemuslimani mogu ozdraviti od sihra ili od džinskih bolesti iako konzumiraju alkohol, jer je njihov kufr i širk veći grijeh od pijenja alkohola pa im je svakako obećana džehennemska vatra. Zato džini ne žele podnositi bol koji im nanosi učenje rukje; oni radije iziđu iz oboljeloga, ne žele da trpe bol, a ujedno se istinski potrude da takva osoba i dalje ostane nemusliman, na svome širku i kufru, stalno ga odvraćajući od islama, došaptavanjem i nagovaranjem. Allah džellešanuhu je naš, ali i njihov Gospodar, priznavali oni to ili ne, pa će njihovo izliječenje Kur’anom biti svjedokom protiv njih na Sudnjem danu, (kako smo već spomenuli) da bi bili što dublje strmoglavljeni u Džehennem, nakon Konačnoga Suda.

Što se tiče pušenja – to je priča za sebe. Nije pretjerano reći da je pušenje kuga modernoga doba. Iako nije predmetno niti predviđeno da ovdje dokazujemo štetnost i zabranjenost pušenja, ipak bih spomenuo da je pušenje, posigurno, haram. Na temelju najnovijih naučnih istraživanja, najviše ljudi na svijetu ubije pušenje ili posljedice konzumiranja cigareta i čini mi se da ne postoji ni jedan grijeh koji se tako često i u tolikom obimu čini, javno i tajno, a da je tako nepravedno minimiziran u očima muslimana i da je objeručke prihvaćen kod širih masa kao nebitan ili kao apsolutno nikakav grijeh. Baš zato i jest pušenje idealno kao tajno oružje za šejtane i džine, jer je grijeh i jer sadrži sve ono što im je potrebno da lakše i brže unište opsjednutu ili opsihrenu osobu.

Cigarete se sastoje od preko 3800 hemijskih spojeva i otrova od kojih je tek desetak najjačih prikazano na pakovanju, jer kada bi njihovi proizvođači navodili sve otrove koje sadrži samo jedna cigara, trebalo bi da prislone popratnu knjižicu od stotinjak stranica uz svako pakovanje cigareta. U nekim evropskim zemljama je zakonom predviđeno da se na pakovanjima cigareta pojedinačno odštampaju užasne slike oboljelih od raka, ne bi li to zastrašilo konzumente, ali pušenje, kao i svaka droga, čini ljude ovisnima tako da se broj pušača skoro nikako ne umanjuje. Ni zastrašivanje smrtnim bolestima niti podizanje cijena cigareta nisu pokazali očekujuće rezultate.

Što se tiče džina, oni najčešće i najlakše ulaze na usta onog koga napadaju, tako da im pušenje samo olakšava “misiju”. Oni nesmetano ulaze preko uvlačenja dima, i isto tako, opet nesmetano i bez ličnog rizika, izlaze na izbacivanje dima iz pluća i tijela. Moglo bi se pomisliti da pušenje, kao grijeh, džinima je poput “autoceste”, sa četiri trake, recimo, prema Amsterdamu, za nesmetan obosmjerni saobraćaj džina u tijelo i iz tijela. Ovo se odnosi i na muslimane “praktičare” koji puše kao i na nemuslimane, jer je muslimanima obaveza izgovoriti “Euzu” i “Bismillu” prije jedenja ili pijenja, a pri pušenju se ova maksima ne može izgovoriti, jer bi to tad bilo svetogrđe Božijeg zakona. Baš zbog ove činjenice je pušenje idealno za ulazak džina u tijelo i za njegov izlazak iz tijela, jer tada praktično ne postoji nikakav rizik za ovaj poduhvat – ne izgovara se “Euza”, ne izgovara se “Bismilla” – što bi ga možda ubilo ako bi se izgovorilo u momentu njegovog ulaska ili izlaska, a Allah najbolje zna.

Osim toga, džin se u stomaku oboljeloga ponaša kao novi šef kuhinje nekog otmjenog restorana; čim preuzme funkciju, između ostalog, on postepeno i neprimjetno mijenja meni i jelovnik restorana. Prvo, iz jelovnika izbaci sve što je korisno za čovjekovo zdravlje, ili to svede na minimum, ili to oboljelome ogadi. Ovdje se podrazumijeva sve ono što se jede ili pije a što je Kur’anom ili Hadisom hrana ili piće u Džennetu, pa tek onda ostala hrana i piće koji su korisni i zdravi za ishranu. Tako oboljelima neprimjetno izbaci iz jelovnika med i mlijeko, hurme, smokve, banane, ingver, masline, nekad čak i meso, naprimjer, i zamijeni ove stvari sa cigaretama, drogom, alkoholom i ostalim “potrepštinama” koje mu olakšavaju “život” u tijelu oboljelih.

Ne mali broj puta sam tokom rukje, preko usta oboljeloga, od džina “iscijedio” priznanja, kako džini ustvari koriste cigarete, to jest njene otrove kao nikotin, ugljični monoksid itd., kako to pomiješaju s telvom od kahve i s ostalim otrovnim sastojcima koji se preko hrane i pića, bez “Euze” i “Bismille” unose u organizam, te sami prave sihr ili bolesti u tijelu opsihrenoga, zavisno od sposobnosti džina i zavisno, naravno, od imana oboljeloga i otpornosti njegove fizičke i psihičke konsitucije. S obzirom na dugogodišnje učenje rukji, oslanjajući se na lično iskustvo s najrazličitijim bolestima kod opsihrenih, te oslanjajući se i na vlastitu intuiciju, s velikom uvjerenošću i iskustvom tvrdim da su džini, ako su u tijelu neke osobe, u stanju izazvati skoro svaku poznatu bolest, od glavobolje do leukemije, ako to Allah, subhanehu ve teala, dozvoli, što sve zavisi od čvrstoće imana oboljeloga te od njegove tjelesne izdržljivosti. Sigurno je da se slaže s činjenicama koliko oboljeli puši, koliko konzumira alkohol, koliko uzima medikamente ili neke druge supstance štetne po zdravlje i ravnotežu unutar svoga organizma.

Iz knjige: „Džinni i sihr – Istina i zablude” – autor: hfz.  Fuad Abdullah Seferagić