Allah je dao da osjetim strah od zla koje me okruživalo

Živio sam životom kakav ne priliči jednom čovjeku. Moj najbolji drug i ja i mnogo drugih prijatelja, poznanika, živjeli smo život 21. vijeka: muzika, droga, alkohol… Daleko od Allaha… Sa svojim najboljim drugom počeo sam se izdvajati iz društva i uvijek smo nekako razmišljali: “Zašto nam ovo treba? Zašto? Zar ćemo ovako ostarjeti i ništa ne postati u životu? Dokle? Šta kada bi naši roditelji znali kakvi smo stvarno?” Nismo mogli da prestanemo, a kako je koji dan prolazio nalazili smo se u sve gorem stanju: depresija, usamljenost, povlačenje od ljudi i osjećaj tuge u prsima, neprospavane noći… Samo crno pred očima i u srcu…

Ovaj drug je postio nekada cijeli ramazan, a nekada ne, jer bi ga odvratili pa bi se u pola ramazana vratio griješenju, zbog čega je, poslije mi je rekao, osjećao veliki strah od Allaha, ali ipak se vraćao društvu… Jednom sam pokušao naučiti klanjati i nisam uspio, niti sam postio, osim koji dan i to prije nego što sam se ovako srozao… Da nastavim… Bio sam reper, svaki san koji sam htio ostvariti – propao je. Svaka vrata zatvorena. Osjećao sam veliki inat i želju da naudim mnogim ljudima koje sam krivio za svoje stanje… U svemu smo drug i ja skupa… Sve do jedne večeri, tačnije u noći sa 31. decembra 2015. na 1. januar 2016. godine kada se sve okrenulo. Allah je dao da se stvari odviju tako kako je odredio, na čudan način čudne stvari, neplanirano. Završili smo u takvoj situaciji da sam u stomaku osjećao strah i nelagodu kao nikada prije i samo sam htio da se odvojimo od svega i svih ljudi, i tako je i bilo.

U toj sobici gdje smo sjedili i radili šta smo radili, pričali smo drug i ja, i kao da smo sva ona svoja dugogodišnja razmišljanja zaključivali, Allahovom pomoći, kao da se neka vatra gasila u našim prsima svaki put kada bismo došli do nekog zaključka, govorili bismo jedan drugom: “To je to, brate”, i gasilo se jedno po jedno sve dok jutro nije svanulo i odlučili smo tu noć da prestajemo sa tim životom i, subhanallah, prestali smo kao da nikada nismo bili takvi. Allah je dao da osjetim strah od zla koje me okruživalo i kao da sam prvi put progledao i vidio u kakvom se belaju nalazim, pa smo ubrzo, nakon pola mjeseca, kod Allaha potražili utočište i našli da su vrata Milostivog otvorena širom i da nema drugog puta osim pravog puta Allahovog i od tada do danas obavljamo pet vakat-namaza uz Allahovh pomoć, sve smo poroke ostavili, hvala Allahu, i sada se nadamo da smo od sljedbenika ehli-sunneta, selefus-saliha…. Hvala Allahu, koji je pleća naša rasteretio i primio nas u okrilje Svoje milosti i oprosta! Allahu ekber! Samo jedna noć i sve se promijenilo…

Priča jednog brata sa fejsbuka