Ubistvo/smrt Omera, r.a.

Dok je Omer, r.a., klanjao sabah-namaz, prišao mu je Ebu Lu’lu el-Medžusijj koji nikada u životu Allahu nije pao na sedždu. Omer je proučio Fatihu, a zatim počeo učiti suru Jusuf koju je inače običavao učiti na namazima, pa je, nakon što je stigao do ajeta:  ”I okrenu se od njih i reče: O Jusufe, tugo moja! – a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten” (Jusuf, 84), zaplakao je i rasplakao sve one koji su bili u namazu, tako da su se jecaji čuli i iz zadnjih saffova.  Izgovorivši tekbir, otišao je na ruku’u, a ovaj pokvarenjak mu se prikrao noseći bodež koji je bio natopljen otrovom te ga šest puta s njim udario nanijevši mu teške povrede.  Omer je zastao i skrušeno izgovarao: ”Hasbijallahu la ilahe illa hu, alejhi tevekkeltu ve huve rabbul-aršil-azim –  Dovoljan mi je Allah, nema boga osim Njega, na Njega se oslanjam, i On je Gospodar Arša plemenitog.”

Čudno je da većina ljudi koji su klanjali za Omerom ništa nisu ni primijetili, a shvatili su da se nešto desilo tek nakon što je mihrabu prišao Abdurrahman b. Avf i umjesto Omera nastavio predvoditi namaz.  Ovome se ne treba ni čuditi jer su muslimani u tom vremenu namaz obavljali skrušeno u svim situacijama, pa makar im i sablje sijevale iznad glava. Nakon što je Abdurrahman b. Avf, r.a., umjesto Omera nastavio klanjati namaz, ljudi su se uspaničili i sa zebnjom se pitali šta je bilo s njihovim miljenikom i predvodnikom, pravednim imamom i halifom, Omerom b. Hattabom, r.a. 

Omer je bio u smrtnoj agoniji te upita ko ga je teško ranio. Kada su mu rekli ime i porijeklo ubice, Omer reče:  ”Hvala Allahu kada me ubi čovjek koji nikada u životu Allahu nije pao na sedždu.” Omer se raspitivao o svome namazu na kojem je teško ranjen, da li ga je dovršio ili ne, pa kada su mu odgovorili da nije, već da ga je nakon mnogo uboda nožem prekinuo, Omera je to mnogo rastužilo.  Čudan li je primjer ovog velikana!  Na samrtnoj postelji njegova jedina briga je namaz, a ne imetak, žena, djeca ili nasljedstvo. Nije se smirio sve dok taj namaz nije upotpunio. 

Odnijeli su ga u njegovu kuću te mu pod glavu htjeli staviti jastuk, a on reče:  ”Moju glavu stavite na zemlju ne bi li mi se Allah smilovao”, a nakon toga počeo je plakati doveći Allahu Uzvišenom riječima: ”O Ti čija vlast nikada neće proći, smiluj se onome čija je vlast prošla.”  Nakon toga Omer je naredio da mu se dovedu muslimanska djeca koja, nakon što su ušla kod njega, briznuše u plač. Omer je ljubio sve jedno po jedno i milovao ih po njihovim glavama.  Tada je popio malo mlijeka koje je odmah i povratio, pa reče: ”Allahu moj, pomozi!” 

Nakon djece, kod Omera uđoše i mladići.  Među njima je vidio jednoga čija je odjeća bila duga pa mu, nakon što ga je pozvao da mu se približi, reče: ”Podigni svoju odjeću, jer je to Allahu draže i za tvoju odjeću čišće i bolje.” U zadnjim trenucima svoga života, dok mu krv izlazi na usta i iz mnogih rana na tijelu, Omer ipak naređuje na dobro i odvraća od zla.  Tada kod Omera, r.a., plačući ulazi i Alija, r.a., naslonjen na Abdullaha b. Abbasa te se Omeru obraća riječima: ”O Ebu Hafse, tako mi Allaha, čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je rekao: ”Dođoh, a sa mnom su bili Ebu Bekr i Omer, odoh, a za mnom će i Ebu Bekr i Omer, proživljen ću biti, a sa mnom će biti Ebu Bekr i Omer.”  Nakon ovoga, Alija, r.a., reče: ”Molim Uzvišenog Allaha da te proživi sa dvojicom tvojih drugova.”  Omer tada reče:  ”Kamo sreće da spašen budem!”, a nakon toga povika: ”Namaz, namaz!”

Upitaše ga o mjestu na kojem želi biti pokopan, a on reče: ”Ja sebe ne hvalim, niti se smatram išta boljim ili posebnijim od ostalih muslimana, zato od Aiše, r.a., tražite dozvolu da budem pokopan pored svoje dvojice drugova (Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a.).”  Nakon što je Omer umro, otišli su kod Aiše, r.a., i obavijestili je o tome tražeći od nje dozvolu da bude pokopan na traženom mjestu, a ona reče: ”To mjesto planirala sam za sebe, ali ga, tako mi Allaha, prepuštam Omeru pa ga zakopajte pored njegovih drugova.” Dok su Omera umotavali u ćefine, Alija, r.a., reče: ”Tako mi Allaha, svoga Gospodara želim susresti sa istim djelima koja si činio ti, Omere.” Ovako je skončao svoj život Omer, r.a., pravedni imam i predvodnik muslimana. Zato Gospodara svoga molimo da Omera susretnemo u Džennetu i da ugledamo njegovo plemenito lice zajedno sa licem našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Gospodaru naš, podari da budemo sa našim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u Džennetu iako ga na ovom svijetu nismo vidjeli ni upoznali, ali smo u njega čvrsto povjerovali i njegov sunnet sebi za putokaz uzeli.

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”, dr. Aid el-Karni
Haris Spica