Mnoge žene stupanjem u brak gube svoj identitet. Neke, koje se ne mogu pomiriti sa tim, zadržavaju svoje prezime uz dodavanje muževog nakon crtice. Najhrabrije su one koje se odupru tom trendu i zadrže svoje prezime, što je ujedno i islamski stav, i jedna od ljepota islama što žena muslimanka ima pravo na svoj identitet i imetak nakon stupanja u brak, tj. ne biva potlačena.  Kada sam o ovome pisao ili drugima objašnjavao često su mi odgovarali, kao razlog ili argument, da bi se onda prezime djece razlikovalo od majčinog, ili kako bi ljudi znali da je udata, dok ima i onih koje o tome i ne razmišljaju – kako svi tako i one.

Prije nego pojasnim porijeklo ove tradicije, volio bih da se ukratko osvrnem na razlog gdje kažu da bi onda prezime moje djece bilo drugačije…
Prvo, uzimanjem muževog prezimena ti se razlikuješ od svojih roditelja,
Drugo, tvoje kćeri kada se udaju razlikovat će se od tebe,
Treće, ti i tvoje sestre nemate isto prezime,
Četvrto, ako se preudaš opet ćeš se razlikovati od svoje djece,
Peto, žena koja ima djecu iz više brakova neće imati isto prezime kao ona…

Onima koje kažu da se na taj način zna da su udate želim samo reći da one ne nose prezime okačeno o vrat da ga svi mogu vidjeti. Moglo bi se o ovome pisati i pisati. Želja mi je da pojasnim porijeklo i razlog zbog kojeg su žene počele uzimati muževa prezimena, pa će nam daljnja komunikacija biti lakša. Mnogi misle da je porijeklo promjene prezimena poteklo iz Kršćanstva, ali nije tako. Do tada prezimena nisu bila toliko bitna ni vjerski ni pravno. Većinom su se ljudi oslovljavali sa prvim imenima.

Uzimanje muževog prezimena započelo je oko 9 vijeka u Engleskoj kada su pravnici razmatrali pravne statuse porodice i braka. Tada su osnovali doktrinu koverture – kada su žene zakonski postajale jedno tijelo sa njihovim muževima, pa se zbog toga zahtjevalo da one uzmu muževo prezime kao vlastito.  Koncept koverture je zasnovan na tome da žene nemaju neovisan pravni identitet osim onoga kojeg su dobile brakom. Zato nisu nikada mogle da tuže svog muža za zlostavljanje jer to se smatralo kao da su same sebe tužile, što je bilo neprihvatljivo. Zatim zakoni koverture su zabranjivali ženi da pravi ugovore, posluje, posjeduje imetak, nekretnine ili posjed… Ovim se napravilo da su muž i žena jedno, a da je to jedno muž.

Tek 1800 godine na Zapadu – tačnije Americi – potpisuje se akt vlasništvo posjeda udatih žena, gdje su žene u određenim saveznim državama dobile individualni pravni status radi potpisivanja ugovora, poslovanja i kupovine. Nakon ovog akta ženino prezime je dobilo neovisnu legalnu težinu i bitnost, stvarajući povod da žene zadržavaju svoje prezime pri stupanju u brak i time stvarajući porast broja žena koje su zadržavale identitet svoga porijekla…

Na kraju: Uzvišeni Allah kaže:
ادْعُوهُمْ لِآبَائِهِمْ هُوَ أَقْسَطُ عِنْدَ اللَّهِ
”Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije…” (El-Ahzab, 5)

Abdullah Mujić, prof. 

________________

Na ovom video klipu šejh Safet, izmedju ostalog, govori kako da postupe oni koji nisu znali za ovaj propis: