Poslanikova praksa u učenju Kur’ana i pitanje uljepšavanja glasa prilikom učenja

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao četvrtinu džuza koju je učio i nije je zanemarivao. Njegov način učenja je bio takav da nije učio ni presporo, a ni brzo, nego razgovjetno, slovo po slovo. Na svakom ajetu je pravio stanku. Otezao je na slovima koja se trebaju otegnuti, pa je otezao učeći Er-rahman i Er-rahim.

Učenje Kur’ana je započinjao Euzom i govorio:
“Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim”, a nekada je govorio, i:
“Allahumme inni euzu bike mineš-šejtanir-radžimi min hemzihi ve nefhihi ve nefsihi.”
“Allahu moj, utječem Ti se od prokletog šejtana, njegova došaptavanja, zavođenja i nagovaranja.(1)

Tražio je zaštitu prije učenja Kur’ana. Volio je slušati Kur’an od nekog drugog. Govorio je Abdullahu ibn Mesudu da uči, a on bi slušao. Toliko bi se prepustio učenju da su mu se oči punile suzama.(2)

Učio je Kur’an stojeći, sjedeći, ležeći, pod abdestom i bez abdesta. Od učenja Kur’ana ga je sprječavalo jedino ako bi bio nečist (džunup).

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je melodično učio Kur’an i ponekad je ponavljao ajete, kao što je ponavljao učenje ajeta:
إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ فَتْحًا مُبِينًا “Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu” (El-Feth, 11), na dan oslobođenja Mekke. 

Ukoliko se ovi hadisi povežu sa njegovim riječima: “Uljepšavajte svoje glasove prilikom učenja Kur’ana”(4) i “Ne pripada nam onaj ko ne uljepša glas prilikom učenja Kur’ana” (5) kao i riječima: “Allah ničemu nije dozvolio nešto kao što je dozvolio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi we sellem, lijep glas kojim će melodično učiti Kur’an”, (6)

Jedne noći Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, je slušao učenje Kur’ana Ebu Musa‘a Ešarija. Kada mu je rekao da ga je slušao, Ebu Musa je rekao: “Da sam znao da si me slušao, potrudio bih se da ga učim najljepše što mogu.” (7)

Ebu Davud bilježi od Abduldžebbara ibn Verda da je rekao: “Čuo sam Ibn Ebu Mulejku da kaže: ‘Abdullah ibn Ebu Jezid je rekao: Pored nas je prolazio Ebu Lubabe. Slijedili smo ga do njegove kuće. Tamo je bio neki čovjek neugledna izgleda koji je rekao: ‘Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da kaže: ‘Ne pripada nam onaj ko ne uljepša glas prilikom učenja Kur’ana.’ Ja sam pitao Ibn Ebu Mulejku: ‘Oče Muhammedov, a šta ako čovjek nema lijep glas?’ On reče: “Uljepšavat će ga koliko može”.

Smatram da je neophodno pojasniti ovo pitanje i navesti razilaženja učenjaka o ovome kao i dokaze svake skupine, ono što je u prilog njima i ono što je protiv njih, te ukazati na ono što je ispravno, uz Allahovu pomoć.

1.Prva skupina kaže: Pokuđeno je melodičnim glasom učiti Kur’an.

Među zagovornicima ovoga stava su Malik, Ahmed i drugi.

Ahmed u predanju koje prenosi od Alija ibn Seida o melodičnom učenju Kur’ana kaže: “To mi se sviđa, ali je novotarija.” U predanju od Mervezija kaže: “Melodično učenje Kur’ana je novotarija koju ne treba slušati.” U predanju od Abdurrahmana ibn Mutabbiba stoji da je rekao: “Zapijevanje u učenju je novotarija.” U predanju svoga sina Abdullaha, Jusufa ibn Musaa, Jakuba ibn Buhtana, Isrima i Ibrahima ibn Harisa stoji da je rekao: “Melodično učenje mi se ne sviđa, osim ako je tužno, pa da neko tugaljivo uči kao što je to učio Ebu Musa.” Predanje od Saliha: “Uljepšavajte Kur’an svojim glasovima”, prokomentirao je riječima: “Popravite.” U Mervezijevoj predanju: “Allah ničemu nije dozvolio nešto kao što je dozvolio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi we sellem, lijep glas kojim će melodično učiti Kur’an”, i: “Ne pripada nam onaj ko ne uljepša glas prilikom učenja Kur’ana”, prenio je daje Ibn Ujejne rekao: “To znači ko ne postane neovisan zahvaljujući Kur’anu.”

Šafija je rekao: “To znači: ko ne podigne glas.” Naveli su mu hadis Muavije ibn Kurre o slučaju učenja sure Feth i ponavljanja ajeta, pa je Ebu Abdullah zanijekao da je to u smislu uljepšavanja učenja i negira sve hadise koji govore o dozvoli melodičnog učenja Kur’ana.
Ibn Kasim prenosi od Malika da je upitan o uljepšavanju glasa u namazu, pa je rekao: “Ne sviđa mi se.” Još je rekao: “To je uljepšavanje koje oni provode kako bi naplatili svoj glas.”

2.Druga skupina.Među onima koji smatraju pokuđenim uljepšavanje glasa je i

Enes ibn Malik, Seid ibn Musejjeb, Seid ibn Džubejr, Kasim ibn Muhammed, Hasan, Ibn Sirin i lbrahim Nehai. A

Abdullah ibn Jezid Akberi je rekao: “Čuo sam nekog čovjeka da pita Ahmeda: ‘Šta kažeš o uljepšavanju glasa prilikom učenja Kur’ana?’ On mu je rekao: ‘Kako se ti zoveš?’ Čovjek reče: ‘Muhammed.’ On ga upita: ‘Bi li volio da te neko zove: ‘Muuhammeeed’, otežući?'” Kadi Ebu Jala je rekao: “Ovo je jasan pokazatelj koliko je to smatrao pokuđenim.” Hasan ibn Abdulaziz Džerevi je rekao: “Jedan mi je čovjek oporukom ostavio neku sluškinju koja je uljepšavala glas prilikom učenja i ona je bila značajan dio nasljedstva. Pitao sam Ahmeda ibn Hanbela, Harisa ibn Miskina i Ebu Ubejda kako da je prodam. Oni mi rekoše da je prodam kao i svaku drugu, ja sam im rekao da ću tako izgubiti na njenoj cijeni, a oni rekoše da je prodam kao običnu.” Kadi kaže: “To su rekli jer je slušati njeno učenje pokuđeno i nije dozvoljeno da joj se računa kao da je pjevačica.”

3.Treća skupina:Ibn Bettal je rekao: “Jedna skupina smatra da treba melodično učiti Kur’an i da je to uljepšavanje glasa i ponavljanje prilikom učenja.”

Oni koji smatraju da se neka slova trebaju otezati pri učenju i melodizirati su Ibn Mubarek, Nadr ibn Sumejl, a od onih koji smatraju dozvoljenim melodično učenje Kur’ana je Taberi. Omer ibn el-Hattab je rekao Ebu Musau: “Podsjeti nas na našeg Gospodara.” Ebu Musa bi učio i uljepšavao glas. Onda je Omer rekao: “Ko može da uljepša glas i melodično uči kao Ebu Musa, neka tako i radi.” Ukbe ibn Amir je bio jedan od učača koji su to radili najljepšim glasom i izvedbom. Omer bi mu rekao da mu prouči neku suru i on bi mu je učio. Omer bi zaplakao i rekao: “Ne bih nikada rekao da je i ta sura objavljena.”Melodično učenje su dozvoljavali i Ibn Abbas, Ibn Mesud. Prenosi se od Ataa ibn Ebi Rebbaha da je rekao: “Abdurrahman ibn Esved ibn Jezid je uljepšavao svoj glas u džamijama tokom ramazana.”Tahavi prenosi od Ebu Hanife i njegovih učenika da su slušali Kur’an koji se melodično učio. Muhammed ibn Abdulhakem je rekao: “Vidio sam svog oca, Šafiju i Jusufa ibn Omera da slušaju melodičnu izvedbu Kur’ana.” Ovo je prihvatio i Ibn Džerir Taberi.

Oni koji dozvoljavaju, citiraju Taberija kao dokaz: “Značenje hadisa je uljepšavanje glasa.” Prihvatljiva melodičnost je da učač rastuži i raznježi slušaoca, baš kao što je cilj pjevanja pjesme da bi se pobudila pažnja slušaoca. Sufjan prenosi od Zuhrija, a on od Ebu Seleme, a on od Ebu Hurejre da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah ničemu nije dozvolio nešto kao što je dozvolio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi we sellem, lijep glas kojim će melodično učiti Kur’an”.

Oni koji ovo uzimaju kao dokaz smatraju da je logično da se melodično učenje može izvesti jedino lijepim glasom kojim će se pobuditi pažnja. Ovaj hadis ima i predanje: “Allah ničemu nije dozvolio nešto kao što je dozvolio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi we sellem, lijep glas kojim će melodično učiti Kur’an i to činiti naglas.”Taberi kaže: “Ovaj hadis je najjasniji dokaz našem stavu. Da je onako kako kaže Ibn Ujejne, a to je da ga to obuzme od nečega drugog, onda navođenje lijepog glasa i da se to čini naglas, ne bi imalo svrhe.” Poznato je da Arapi pod pojmom zapijevanje (teganni) misle na poj koji se izvodi milozvučnim i melodičnim glasom.

Ibn Ebu Šejbe bilježi predaju: ‘Pričao nam je Zejd ibn Habbab da je njemu pričao Musa ibn Ali ibn Rebbah, prenoseći od svoga oca, a on od Ukbe ibn Amira da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ‘Naučite se Kur’anu i učite ga milozvučno. Zapisujte ga, tako mi Onoga ko upravlja mojim životom, on brže izmiče nego deva koja se otrgne sa povodca.'”(8)

Ibn Abbas kaže da je Allahov vjerovjesnik Dawud učio Zebur na sedamdeset načina i melodija i na takav način kojima je raznježivao one koji su ga slušali.”

Neki učenjaci su rekli da uljepšavanje, melodičnost i dotjerivanje prilikom učenja ima veći uticaj na slušaoca i njegovu psihu i privlačnije je za slušati i razmišljati. Na takav način se njegova riječ bolje čuje a značenje ima jači uticaj na srce. To je pomoć za ostvarenje cilja i to je kao slatko koje se stavi u lijek kako bi ga se lakše progutalo i riješilo bolesti. Ili kao začini i mirisi koji se stavljaju u hranu kako bi hrana bila ukusnija i privlačnija. Ili kao miris i nakit žene koja ih koristi kako bi bila privlačnija svome mužu.

Drugi, pak, govore da je nefs podložan da uživa u muzici i melodičnosti, pa tako je melodičnost Kur’ana zamjena melodičnosti pjesme, kao što postoji zamjena za svaki haram u nečemu što je bolje od njega. Naprimjer, predavanje vračanju i proricanju je zamijenjeno istiharom koja je znak vjerovanja u Jednog Allaha i pokornosti. Razvratnost je zamijenjena brakom, kocka je zamijenjena kroz konjske trke i nagrade za to. Slušanje šejtanskih melodija je zamijenjeno slušanjem Kur’ana, Allahova govora. Ovakvih i sličnih primjera je još mnogo.

Neki učenjaci kažu da ono što je zabranjeno mora imati nešto i negativno, da prevladava ili da je negativno u cijelosti, a melodično učenje Kur’ana ne sadrži ništa od toga. Melodično učenje ne mijenja značenje, niti se priječi između slušaoca i njegovog razumijevanja onoga što se uči. Kada bi se dodavala slova, kao što kažu oni koji zabranjuju melodično učenje Kur’ana, onda bi riječ izgubila svoje značenje i ispriječila bi se slušaocu u razumijevanju onog što se uči i on ne bi znao pravo značenje, a činjenica je da nije tako.

Način izvedbe ne mijenja značenje riječi koje se uče. One ovisno o svojstvima glasa onoga koji uči, bivaju izgovorene dublje, više i slično. Međutim, ti načini su vezani za izgovor harfova, a melodičnost i izvođenje su vezani za glasove. Sva predanja o ovome je teško nabrojati, za razliku od predanja koja govore o izgovoru harfova. Stoga su ova predanja prenesena kako su i kazana, a predanja o melodičnosti je nemoguće tako prenijeti, nego je preneseno ono što se moglo prenijeti, kao što su Poslanikovo, sallallahu alejhi we sellem, ponavljanje iz sure Feth, kao trostruko dugo “a”. Neki učenjaci kažu da je melodičnost uvjetovana dvjema stvarima: otezanjem i melodičnošću. Pouzdano se zna da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, otezao glas u učenju, kao, naprimjer, kada je otezao prilikom učenja Er-rahman i er-rahim, i da je ponavljao dužinu.

Melodičnost i dotjerivanje glasa može biti dvojako: jedno je prirodna nadarenost kada se uči bez napora,vježbe ili poduke,i kada se pusti čovjeku da uči po svojoj volji,na određeni način i sa određenom melodijom.To je dozvoljeno. Ukoliko bi pomogao svoj talenat ukrašavajući i uljepšavajući svoje učenje, kao što je rekao Ebu Musa Ešari Vjerovjesniku, sallallahu alejhi we sellem: “Da sam znao da me slušaš, potrudio bih se da još ljepše učim”, i kada bi još tužnije učio, pa ga obuzela ljubav, čežnja i ne bi se mogao ustegnuti od toga da slušaoca rastuži i raznježi učenjem, i kada bi slušaoci to prihvatali na lijep način jer im prija, a bez dodatnog truda i napora od strane učača, to bi bilo prirodno, a ne izvještačeno, jednostavno, a ne uz napor.Tako su radili selefije i takve su učače slušali. Ova vrsta učenje je pohvalna i dozvoljena. Takvo učenje ima uticaja i na učača i na slušaoca. Oko ovoga načina se spore i navode dokaze i jedna i druga skupina.

Drugi način je da se to nauči. Ne postoji prirodna nadarenost, nego se ostvaruje trudom i vježbom, kao što se uče različite melodije za pjesmu, zasnovane na različitim notama i koje se mogu ostvariti samo trudom, vježbanjem i učenjem. Ovaj način su stare generacije prezirale, kudile, kritikovale i sprječavale da se tako uči. Oni su kudili svakog ko je tako učio. Oni koji kritikuju melodično učenje govore o ovakvom načinu učenja.

Uz ovo pojašnjenje nestaju nesuglasice oko učenja i uviđa se šta je ispravno. Svako ko poznaje način života prvih generacija, zasigurno zna da oni nisu imali ništa sa učenjem Kur’ana kao što to rade pjevači, uz učenje određenih melodija. Oni su čestitiji od toga da uče na takav način i da to praktikuju. Pouzdano se zna da su oni učili tužno ili melodično, da su uljepšavali svoje glasove prilikom učenja, pa su nekada učili melodično, nekada nježno. Ovo je stvar koja je urođena i to Zakonodavac nije zabranio zbog same prirode ljudi, nego na to ukazuje i podstiče i kazuje da i Allah sluša takvog učača, pa Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: “Ne pripada nama onaj ko ne uljepša glas prilikom učenja Kur’ana.” U ovom hadisu su dvije stvari: jedna od njih je da to svi praktikujemo, a druga je odbacivanje svih onih koji ne slijede Poslanikovu, sallallahu alejhi we sellem, praksu.

Ibnul Qajjim-Zadu-l-me’ad

1 Hadis bilježe Ahmed (4/80,85), Ebu Davud (764), Ibn Madža (807) od Džubejra ibn Mut’ima. Ibn Hibban ga smatra vjerodostojnim (443) kao i Hakim (1/235). S njim se slaže i Ez-Zehebi. Ahmed (3/50), Ebu Davud (775) i Tirmizi (242) sa dobrim lancem prenosilaca bilježe od Ebu Seida Hudrija sljedeći hadis: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kada bi ustao na noćni namaz, rekao bi: ‘Subhanekellahumme ve bihamdike’…a onda bi rekao: ‘la ilahe illellahu’ tri puta, a onda bi rekao: ‘Allahu ekberu kebiren, tri puta, pa: ‘Euzu billahissemiil-alimi mineš-šejtanir-radžimi min hemezihi ve nefhihi ve nefsihi’, a onda bi počeo sa učenjem.”

2 Hadis bilježi Buhari (9/81) od Abdullaha ibn Mesuda: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: ‘Uči mi Kur’an!’ Rekao sam: ,Zar da učim tebi, a tebi je on objavljen?!’ On reče:,Volim da ga čujem od drugog.'”

3 Buhari 9/80

4 Ebu Davud (1468),Nesai (2/179,180) sa dobrim lancem prenosilaca, Darimi(2/474), Ahmed (4/283,285,296,304), Ibn Madža (1342) od Berraa ibn Aziba. Ibn Hibban ga smatra vjerodostojnim (66) a s tim se slažu i Hakim i Ez-Zehebi.

5 (Ebu Davud (1471) sa jakim lancem prenosilaca od Ebu Lubabe, (1469,1470) od Sa’da ibn Ebi Vekkasa, Ahmed (1476) sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Buhari(13/418) bilježi od Ebu Hurejre.)

6 (Buhari (9/60,61), Muslim (792), Ebu Davud (1473), Nesai (2/180).

7 Hadis sa ovim sadržajem bilježi Hejsemi u Medžmeu (7/170) od Ebu Musaa i kaže: “Prenosi ga Ebu Ja’Ia. U lancu prenosilaca je Halid ibn Nafi’Eš’ari koji je slab.” Hafiz u Fethu (9/81) kaže: “Ibn Sa’d bilježi od Enesa, sa lancem prenosilaca koji ispunjavaju Muslimove uvjete, daje Ebu Musa klanjao noćni namaz. Supruge Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, su čule njegov glas, a bio mu je milozvučan glas, pa su ustale da ga slušaju. Kada je svanulo, to mu je preneseno i on je rekao: ‘Da sam znao da me slušaju, potrudio bili se da još ljepše učim.'”Rujani bilježi preko Malika ibn Mogula, a on od Abdullaha ibn Burejde, a on od svoga oca, sličan sadržaj kao što je od Musaovog sina. Tu stoji daje Ebu Musa rekao: “Da sam znao da me Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, sluša, još bih bolje učio.” Bilježe Buhari (9/81) i Muslim (793) od Ebu Musaa daje Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Da si me vidio kako slušam tvoje učenje sinoć. Tebi je data jedna od svirala Davudove porodice.” Pod sviralom se podrazumijeva lijep glas. U djelu Nibaje stoji: “Uporedio je njegov lijep gias, prijatnost glasa i milozvučnost sa sviralom.”

8 Jak lanac prenosilaca. Bilježi ga Ahmcd (4/146) preko Alija ibn Ishaka od Ibn Mubareka, a on od Musaa ibn Alija, a on od svoga oca, a on od Ukbe: “Naučite se Allahovoj Knjizi i obnavljajte je. Milozvučno je učite. Tako mi Onoga ko upravlja mojim životom, on se lakše gubi nego deva koja se otkine sa povodca.”