Najviši cilj

Plemenit čovjek, pravi čovjek ne dozvoljava da mu život prođe uzalud. On nastoji da ga ispuni velikim djelima, jer ne spada među one koji provedu decenije svoga života s rukama u džepovima, bez truda i nastojanja. On ne spada ni među one, koji su iz egoističnih pobuda u svojoj bolesnoj pohlepi za ovozemaljskim bogatstvima, spremni da gaze preko drugih ljudi. Životnih ciljeva ima mnogo. Skala njihovih vrijednosti je velika, Međutim mu’minu je Allah, dž.š. jasno postavio i odredio cilj…

A cilj je postati potpun i pravi čovjek, odgojiti svoju dušu tako da dosegne najviše duhovne visine. S tim ciljem pred očima i u mislima treba da su prožeta sva mu’minska htijenja i nastojanja, Na putu ka tom cilju dobiva se snaga za djelo i napor. Prostori usavršavanja ljudskih duša su neizmjerni. Pružaju se od podizanja grančice sa puta, do bezbrojnih dobrih djela, u ime Allaha, dž.š. Rad, marljivost, snažna volja, ljubav prema nauci, milosrđe, samoprijegor – samo su neka od područja ljudskih življenja kroz koja se prolazi, da bi se dostigao najviši cilj.

Mladi čovječe! Zamisli sada ljude, koji žive bez ideala, bez svrhe! Kako su samo turobni dani sive svakodnevnice u kojoj nema radosti najvišeg cilja! Tu nema prave zore, niti pravog sunca života. Mu’minsko življenje, na ljepšem putu, prelazi duhom granice ovog života, ne zna za smrt. Zna samo za život pun ljepote i smisla, život pun svrhe, velike i plemenite. Ljudska smrt nije smrt. To je samo prelaz u bolji svijet, hod ka susretu sa najdražim, Allahom Stvoriteljem. Ovaj život je samo etapa ka vječnom životu. Ističući moralne vrline, kojim se odlikuje onaj koji teži ljubavi prema Allahu, koji ima za cilj savršenstvo duše, Ibni Sina je rekao : “Onaj, koji je spoznao Istinu hrabar je, a kako da ne bude kad je pošteđen straha od smrti. Velikodušan je, pa kako da ne bude, kad je daleko od ljubavi prema neistini. On prašta mnogo. a kako da ne prašta kad mu je duša iznad toga, da bi je mogle povrijediti ljudske zablude.”

Možda će neko upitati: Pa zašto toliki trud, zašto težiti tom cilju?

Mu’min će reči: Na Allahovom putu u slijeđenju istine, čovjeka očekuju najveće nagrade na ovom i drugom svijetu: mir, sreća i zadovoljstvo. Ako čovjek postigne Allahovu milost, ako njegova duša, u času smrti bude predana Allahu dž.š., pred njim se otvaraju neslućene mogućnosti, A što je najveća moguća sreća? Sigurno znaj: Džennet, vječni spas u milosti Allahovoj dž.š. u društvu dobrih ljudi.

Allah obećava vjernicima i vjernicama Džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti i divne dvorove u vrtovima edenskim. A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti! (Kur’an, 9:72)

A sretni će u Džennet; dok je nebesa i zemlje, u njemu će boraviti – osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. Biće to dar, koji će neprekidno trajati. (Kur’an, 11:108)

Za Džennet, za ljubav Allahovu, bezbroj je onih koji su živjeli i umirali. Smrt je njima otvarala puteve ka Džennetskim vratima. Oni su znali da je to staza najvećeg cilja! Poziv na lijepu ćud i težnja ka savršenstvu duše, bio je poziv svih Božijih poslanika. Svi Allahovi poslanici isticali su se tim odlikama. Pa kako onda da mu’mini ne ustrajavaju na usavršavanju ćudi kad znaju da su za tim plemenitim ciljem težili svi čestiti, duhom veliki i dobri ljudi, kad znaju da su loše ćudi otrov koji ubija i koji udaljuje čovjeka od Allaha, dž.š. i od svakog dobra!? Taj otrov čovjeka svrstava u nečasne i zle i širom mu otvara vrata Džehennema.

Divan je izbor najvišeg cilja. Sjaj njegovog svjetla obasjava Zemlju i svemir, ide iz prošlosti u vječnost. Ko ga je izabrao, zaista je izabrao veliki i častan cilj. Ali put do njega je dug. Za taj put treba vjere, treba snage, treba volje. Treba snažno, krepko htjeti! Na putu ka svjetlu duše, njenom savršenstvu istinski borci moraju biti odlučni. Zlo treba pobjeđivati u sebi! Islam uči kako da se dođe do vječnog blaženstva, do vječne sreće. Čovjek koji se odluči na Allahov put ka spasu, mora uporno i neumorno sebi da govori:

Uz pomoć Allahovu hoću da moja duša zasvjetli najsjajnijim sjajem, kad stanem pred moga Stvoritelja Allaha dž.š.;

hoću da trajno i smjelo, do smrti, slijedim ideju dobra;

hoću da budem dobar roditeljima, braći, sestrama, bližnjim i dobrim ljudima;

hoću da gospodarim svojim strastima, osjećajima i mislima;

hoću da prvo mislim, a tek onda govorim;

hoću da odlično učim i da u školi i na studijama budem među najboljim;

hoću da vrijedno radim, da budem koristan ljudskom rodu;

hoću da sva moja djela budu dobra;

hoću da budem moralan, krepostan i uzoran;

hoću da budem karakteran;

hoću da moj glas bude blag, da nikad ne bude srdžbe u mom srcu;

hoću da ne budem ohol i sebičan;

hoću da budem plemenito hrabar i postojan;

hoću da moj život bude duhom i djelom velik, častan i čestit;

hoću da budem istinski mu’min, da Islam bude smisao mog života i postojanja, da u Islamu, u dubokoj vjeri u Dragog Boga poživim čitav svoj život i da konačno u Islamu napustim ovaj svijet.

I voljnost “hoću” treba da se iskazuje bezbroj puta, na putu ostvarenja plemenitih težnji. To “hoću” treba da dopire iz dubine srca, to “hoću” podržava Allah, dž.š. Uz to “hoću”, koje prate meleki, sretan je i miran čovjek. Jer, znaj, sve na ovom svijetu je prolazno, samo je vječan Allah, dž.š. Hidžret je put ka dobru. Svi dobri ljudi imaju svoj hidžret. I svi Allahovi poslanici vršili su svoj hidžret. Trajno, uporno nastojanje za pobjedom dobra, u vlastitoj duši, hidžretsko je nastojanje. Ibrahim a.s. je govorio:

Ja hidžret činim Gospodaru svome. On je zaista silan i mudar. (Kur’an, 29:26)

I stvarno, Ibrahim, a.s. je vršio hidžret svakim svojim činom – kad je govorio, šutio, radio, mislio… Svojom voljom, svojim “hoću” ka dobru, on je dosegao najviše stepene duhovnog uzdignuća. Zašto treba tako snažno htjeti? Šta je to što zove na oduševljeno htijenje za savršenstvom duše? Reći ću ti: Samo vjera u Jednoga Boga. A temelj je vjere: Nema drugog Boga osim Allaha! Ako čovjek ne teži dobru, dolazi u pitanje čitav njegov životni put. Goethe je rekao: “Naše želje su predosjećanja sposobnosti koja leže u nama, vjesnici onoga što smo u stanju da uradimo.”

Dio iz knjige “Snagom vjere do savršenstva duše”, autor: Munir Gavrankapetanovic