Od heavy metala do islama (Priče naših posjetitelja)

Moj put počinje u srednjoj školi kada sam počeo da se upoznajem sa muzikom zvanom heavy metal. S obzirom na to da se kroz ovaj žanr muzike prožimaju vjerske teme, još od tada sam bio razvučen između sila dobra i sila tame. Počeo sam i da sviram. Sarajevo, glavni grad naše države, grad koji je nudio sve poroke svojim blještavilom ponudio je i prve svirke.

Naprosto, takav svijet, bez kompromisa te uzme sebi i baci te svom svojom silinom. U svijetu heavy metala postoji mnogo vjerskog i historijskog znanja, ali s obzirom na oholost onih koji slijede taj pravac dalaleta, srce ne može da se pokori i čini sedždu Gospodaru svih svjetova, iako svako od nas zna u manjoj ili većoj mjeri šta je Istina i šta čovjek musliman mora činiti.

Postajao sam popularan, a svirke i uspjesi nizali su se jedan za drugim. Počeo sam da se zatičem kako vrijeme provodim na mjestima na kojima bi mnoga omladina maštala da bude, svuda poznate ličnosti i poznati festivali ali.. Uvijek je u meni ostala ona ista borba za dobro od početka. Sa svom tom poznatošću dolazi i usamljenost, za koju samo znaju oni koji su se našli u svom tom moru lažnih prijatelja zarad interesa. Život prepun iluzija i laži, još jedna šejtanova zamka. Kao što Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu u 6. ajetu sure Lukman, to je ništa drugo do kupovanje priča za razonodu da bi se odvraćalo od Allahovog puta.

A zatim… Na vrhuncu popularnosti, nešto me uzima sebi i popravlja moje stanje. Elhamdulillah! Da, to je bio moj Gospodar, Allah, koji me nikad nije ni napustio ni omrznuo. Počinju da mi dešavaju lijepe stvari hvala Allahu. Ja, koji sam do tada bio poprilicno udaljen od Islama, počinjem da izgovaram redovno “inšallah, mašallah”. Zanimljivo, zar ne ?

Uskoro počinjem i da sanjam poslanike, alejhimus-selam, a njihove poruke u snu koji su ostavili dubok trag. U mome srcu javlja se još veća ljubav prema Islamu, a otuđenost od lošeg tokom nekoliko godina postajala je sve veća. Nedugo potom uzimam stari Ilmihal koji se po potrebi uvijek tuda negdje krio i ponavljam nekoliko sura i ono što treba za namaz, što je i mene samog iznenadilo. 

Bio je akšam. Odlučio sam da u ime Allaha da pobijedim svoju oholost i da padnem na sedždu Gospodaru svih svjetova. Čuo sam ezan, a zatim je došao i taj prelijepi momenat koji sam čekao godinama. To sam i učinio. Odmah sam briznuo u plač i shvatio da je to bilo ono za čim sam odavno žudio. Allah je milostiv i prašta grijehe. Osjetio sam olakšanje zaintrigiran predivnim osjećajem sedžde Allahu, mašallah.

Sjedeći pod predivnim dojmom namaza, začuo se i ezan za jacija-namaz. Odlučio sad da klanjam i jacija-namaz. Hvala Allahu, od tada nikada nisam prestao da klanjam i savjetujem sve ostale da počnu s namazom i da ga nikad ne napuštaju inšallah. Da, Allahova milost, uputa. Prošle su nekolike godine, a ja još uvijek i dan-danas klanjam robujući Allahu, jedinom istinskom Bogu a to bih volio Allah da podari i svima vama koji ovo čitate.

 Trenutno radim na sebi i popravljam greške. Također učim vjeru i slijedim sunnet našeg uzora Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koliko sam u mogućnosti, što bih svakom preporučio inšallah, s nadom da će mi Allah poslati isto tako hanumu mu’minku pa da s njom podijelim ovaj džennet koji nosim u prsima. Allah da usliša. • • Tekst poslao brat I.F.