Od heavy metal benda do hidžaba

Nakon završetka srednje škole, nalazila sam se na raskrsnici života: koji fakultet upisati, pa kako onda stizati učiti i pjevati u heavy metal rokerskom bendu, ići na probe. U tom vrijeme dobila sam informaciju da se na Univerzitetu u Bihaću otvara novi odsjek pedagogije, pa sam otišla da provjerim o čemu se radi. Prvo što me “ubolo u oči” bilo je to da se nalazi na Islamskom fakultetu, u blizini džamije, i odmah sam pomislila: “Ko će ih trpjeti!” No, istovremeno sam pomislila: “Nema veze, mene se to ne dotiče, odradim što treba i odem kući.” Prije nego što sam primljena, članovi benda i neki prijatelji, brinuli su da ću se “zamotati”, pa su me uvijek napominjali: “Samo ti pazi, ako te prime, da ne pređeš u vehabije…”

Došao je dan prijemnog, na kojem je bio i intervju. Ušla sam u prostoriju u kojoj se održavao intervju, sva u crnom, u odjeći na kojoj su bile nalijepljene mrtvačke glave, onako, pravo šejtanski… Prvo pitanje profesora bilo je: “Pristaješ li na kodekse oblačenja na ovom fakultetu?” U tom trenutku bila sam zatečena i pomislila sam: “Šta mi fali? Sve široko na meni, šta bi oni…”, pa i rekoh: “A šta bi trebalo još, da se zamotam?” Nakon intervjua jedan profesor iz komisije rekao mi je: “Vidjet ćeš ti… Prva ćeš biti, inšallah, koja će se vratiti vjeri na svom odsjeku!” Tada sam s podsmjehom izašla i pred fakultetom, isfrustirano, govorila drugim djevojkama: “Neće oni meni određivati kako ću se oblačiti…”

Primljena sam na fakultet i kada su počela predavanja, počela sam propuštati probe s bendom, svi se zabrinuli i prvo što su me s podsmjehom upitali jeste:“Da nisi počela klanjati?” Na predavanjima su bili zastupljeni i vjerski i stručni predmeti. Na tim vjerskim predmetima više sam prisustvovala, jer je bilo sve novo pa me zanimalo, šta je to njima toliko važno. Jednog dana profesor Topoljak reče: “Subhanallah, svi nešto ponosni i govore: ‘Neće meni onaj određivati kako ću se oblačiti, šta ću raditi’, a maksuz ustajete u šest ujutro da se našminkate, utegnete, zašto? Da bi se okretali i govorili: ‘Vao kako je lijepa!’ Zar vam to nije kontradiktorno onom što govorite?!” Zamislih se nakon ovih riječi. Sjela sam u hodnik. Kako je bilo vrijeme namaza, zaučio je ezan. Vidjela sam da profesori zaključavaju kabinete, odjednom… praznina. Nikog na hodniku, nikog po razredima… svi na namazu, a ja sama sjedim u hodniku. Vjerujte, tu prazninu nikad dotad nisam osjetila. Kao da sam sama na svijetu. Svi će nekad otići… Ostat ću sama sigurno… Ko će onda biti tu? Tog dana počela sam da istražujem o islamu, obavezama, to me zaokupiralo, tako da nisam izlazila, niti odlazila na probe benda.
_______________

Gledajući razna islamska predavanja, čitajući, slušajući predivne profesore, moje je srce omekšalo i ušla sam u džamiju, da ne ostanem sama na hodniku. Osjetila sam tišinu. Sve toliko tiho da sam mislila da mi srce odzvanja kroz džamijske zidove, koliko je snažno udaralo. Kada sam se vratila kući, počela sam klanjati. Nisam znala ništa da učim. Samo nisam spavala do sabaha, iz straha da ga ne prespavam te sam samo stajala u namazu i molila Allaha da mi omekša srce prema vjeri. Nakon nekoliko dana, ustala sam na sabah, već naučila kako se ispravno klanjala te odlučila: “Danas ne skidam hidžab s glave.” Nazvala sam majku i saopćila joj da sam se pokrila. Ona, onako sva zabrinuta, kaže: “Doći ću ja danas kod tebe u stan pa ćemo razgovarati!” Rekoh joj: “Donesi mi široke robe, bez kosturskih glava, nemam šta obući propisno!”

Mama je došla navečer, donijela mi vreću nepropisne odjeće i rekla: “Aj, kćeri, kako ćeš bez ovog?!” Vjerovatno je htjela da u meni pokuša probuditi osjećaj patnje za tim životom, te je počela: “To nije za tebe, ja te znam najbolje, ja sam te rodila, ti ćeš  se predomisliti! Nemoj da me sramotiš!” Inače, ona je bila i majka i otac jer sam oca izgubila još u ranom periodu djetinjstva. Jako sam za nju vezana, međutim, pogledala sam je i tiho kroz suze, ustala, uzela vreću robe i rekla: “Mama… Uzmi ovu vreću robe i izađi iz stana… Ja sam se vratila Allahu i pokrila sam se, ako je to ono što ti ne podržavaš, znam da me Allah podržava, tako da možeš ići… To je završena priča… Imam Allaha, vjeruj da mi nisi bitna koliko On i ovaj smiraj…” Mama me tada zagrlila i rekla: “Kćeri, mama tebe podržava, samo, molim te, nemoj je skinuti sutra s glave, to je veća sramota nego da je ne nosiš nikako!”

Jako je teško nositi hidžab u porodici koja redovno peče rakiju, u porodici gdje ima alkoholičara, muzičara, Titinih pionira, svega osim istinskih muslimana. Svakodnevno se vršio pritisak koliko sam se “uništila” islamom, kako sam mladost i ljepotu upropastila. Bilo je nekad perioda da sam i ja to pomislila, međutim, Allah sve daje u pravo vrijeme. Danas imam dvadeset četiri godine, osmomjesečnog sina koji nosi ime halife Omera, r. A., imam muža koji je iz još većeg džahilijeta ušao u vjeru. Trudimo se postići Allahovo zadovoljstvo na svim poljima znanja… Završila sam fakultet, a on, iako je deminer u OSBiH, upisao je Islamski fakultet te se borimo da uspije upisati fakultet u Poslanikovom gradu. Ne brinemo za udaljenost, opskrbu, ne brinemo ni za šta, osim da uspijemo u ovom džihadu. Kao bivši član rock benda, kao bivši i jedan od boljih gitarista, živimo kao podstanari, nećemo kredita jer je haram, odgajamo dijete da odraste u dinu, daleko od iskušenja koje smo nas dvoje prošli. Subhanallah, zar mi? Svakog dana čudimo se sami sebi, oduševljeni snagom Allahove upute… Uz Allaha je sve moguće.

Molim Allaha da nagradi profesore IPF-a u Bihaću na neiscrpnom savjetovanju, zalaganju. Također, molim Allaha da svaka od ovih priča bude poticaj i pouka za one koji se boje promjene. Tek kada se vratite Allahu, razumjet ćete šta je ispunjenost, razumjet ćete taj prelazak na islam.. Nemojte da vas strah od vjere, od promjene, društva, spriječi da makar probate zakoračiti prema Allahu jednim namazom i jednom iskrenom dovom. Tu dolazi opet uvjerenje da, kada mi krenemo Allahu hodeći, On se nama približi hrleći! Neka je uzvišen Onaj koji upućuje!

Sestra D. H., Bihać