Kad vjera iz duše potisne depresiju

Rođena sam kao muslimanka i odgajana tako, međutim, taj odgoj se sveo, rekla bih, samo na to da vjerujem u Jednog Boga. Roditelji me nisu učili da klanjam ili postim, to mi je bilo dato kao izbor: mogu, a i ne moram, i naravno, ja sam birala da ne moram. Imala sam normalno djetinjstvo, međutim, uvijek sam znala da mi unutra, u srcu, u duši, nešto nedostaje, ali nisam znala šta. Kao dijete, nisam se puno time ni bavila, ali sa nekih dvadesetak godina ta praznina u grudima postajala je sve veća i strašnija. Bilo mi je strašno hodati sa tom ogromnom prazninom koja mi je pritiskala grudi toliko da sam imala osjećaj da cijelo vrijeme nosim planinu sa sobom i svakim danom noge su mi bivale slabije za nošenje tog tereta. Iskušenja su se redala jedno po jedno, a ja sam na svako gledala kao na kaznu i pitala se: “Zašto meni, zašto ja?”

Obnovila sam prvu godinu fakulteta, što mi je jako teško palo jer sam uvijek bila odličan učenik, zatim, poslije sam saznala da trebam na operaciju i da mi treba mnogo novca za operaciju, novca koji moji roditelji nisu imali, tako da je pokrenuta humanitarna akcija prikupljanja novca. I onda sam godinu dana čekala na operaciju i u toj godini bilo je teško koncentrisati se na učenje i fakultet. Godine 2014. operisana sam, ali sam i podigla dokumente s fakulteta i još nešto se desilo te godine. Te godine u martu mjesecu ta planina u grudima konačno mi je polomila koljena i pala sam, pokušala sam se ubiti i, hvala Bogu, nisam uspjela. Razlog zašto sam se pokušala ubiti jeste taj što mi je svega bilo previše i pored svih ljudi kojima sam bila okružena, osjećala sam se kao da sam sama na cijelom svijetu.

Poslije toga, naravno, pošla sam na psihoterapije koje bi pomagale na dan ili dva, zatim tablete čiji bi efekat trajao neko vrijeme i kada bi prestale djelovati, ljekari su mi samo mijenjali tablete i tako sam isprobala sve ono što je čovjek izumio protiv kliničke depresije koja mi je dijagnosticirana te godine. Isprobala sam sve moguće opcije, ali praznina nije nestajala, čak i ako bi nestala neko vrijeme, uvijek bi se vraćala. Dvije godine poslije udala sam se. Kada imate kliničku depresiju, nikada niste sretni, nikada niste zadovoljni i ljudi oko vas moraju imati debele živce i strpljenje da bi vas shvatili i razumjeli, a malo ko to može. Moj muž se baš nije snalazio sa tim mojim epizodama nekog beznađa i odustajanja od života i svega te sam se ja osjećala još slabijom.

Nekoliko mjeseci poslije desio mi se jedan problem i ponovo sam došla na korak do toga da odustanem i opet uradim istu glupost, samo ovaj put dragi Bog je odredio drukčije. Tog dana sam po prvi put klanjala svoj prvi namaz, bio je to podne-namaz. Nikada prije nisam klanjala, tada sam našla na internetu i napisala na papiru velikim slovima kada se i šta uči te na YouTubeu našla snimak na kojem čovjek klanja i sve izgovara naglas tako da se veoma lahko može pratiti. I tu je moj život počeo.

Ono što sam shvatila što se tiče vjere jeste da ne ide preko noći, ne ide nakon jednog ili dva namaza, ne ide brzo, ali… ako ste dovoljno strpljivi i uporni, i ne primijetite, kunem vam se, kako vam koljena postaju armirani beton, kako srce dobija jedan prelijepi oklop i kako se ta grozna i strašna praznina puni onim nečim što vam cijeli život nedostaje i, dok trepnete, shvatite da sve što imate dugujete Njemu i više ne posmatrate život žaleći za stvarima kojih nemate, nego ustajete svaki dan i dragom Bogu se zahvalite na svemu što imate i svaki dan ste svjesni da zapravo posjedujete mnogo i previše da biste bili nesretni i nezadovoljni.

Te godine sam ispostila cijeli ramazan, moj prvi cijeli ramazan i tek tada sam osjetila ljepotu ramazana, ljepotu posta, ljepotu iftara. Te godine svaki je iftar bio poseban, kao da je bio neki specijalni začin koji bi svaki iftar i svaki sehur učinio posebnim. Te godine shvatila sam da ja nisam imala kazne u životu, nego su to bile smjernice za ovo sad, pomoću tih iskušenja došla sam ovdje i sve da mi se pruži šansa da ih promijenim ne bih ih mijenjala jer, zahvaljujući svim tim problemima, danas sam postala osoba koja je svjesna da nikada na svijetu nije sama. Kada imate depresiju, onda, iako imate armiju ljudi oko sebe, vrlo često se osjećate usamljeno i da zapravo nemate nikog. Ja taj osjećaj više nikada nisam osjetila. Kad god bi mi bilo teško, sjetila sam se da imam ono najjače uz sebe, a to je dragi Allah. U bilo koje doba On je uvijek tu i samo On najbolje zna šta vam je u srcu, ne morate ni izgovoriti svoje brige, dovoljno je pasti na sedždu i On zna sve. Problemi ponekad ne nestanu, ali vi postanete jači i možete nositi sve planine ovog svijeta kao da su samo mali grumen zemlje.

Muž i ja očekujemo bebu uskoro i nakon prva četiri mjeseca doktori su rekli da vjerovatno postoji komplikacija sa bebom te da je njihova preporuka abortus, radili smo jedan prilično skup test i rezultate smo čekali dvije sedmice i iako bi me nekada prije ovo slomilo, sada sam samo rekla: “Dragi Bože, Ti si dao ovo dijete, Ti ćeš dati i da bude uredu, a i ako ne bude, i to je Tvoja volja! Dragi Bože, ja ću ovo dijete, uz Tvoju pomoć, roditi, a Ti daj ono što je najbolje!” Nisam osjećala težinu tog problema jer sam cijelo vrijeme razmišljala da je dragi Bog milostiv i da nikada nikome ne daje više nego što može nositi i, uz Allahovu pomoć, rezultati testa bili su uredu.

Ako i vas lomi ta planina u grudima, ako vas plaši ta grozna praznina, lijek je zapravo jako jednostavan: oslonite se na Onoga koji je stvorio sve, Onoga koji može sve i Onoga koji je uvijek tu kad god vam zatreba. Ljudima je zaista dat jedan neprocjenjivi lijek, a to je namaz i dova, i ne košta ništa, za razliku od psihologa i lijekova. Budite strpljivi i uporni i sasvim sigurno ćete osjetiti kada vam se grudi ispune imanom, i to više nikada nećete mijenjati ni za što drugo. Svaku sljedeću poteškoću lakše ćete nositi i bolje shvatiti i kada vam dođe onaj momenat da vas boli, a ne znate gdje, kada vam problemi stisnu grudi da mislite da će pući, tada uzmete abdest i padnete pred dragog Allaha i Njemu kažete svoje brige, suzama ili riječima, On sve razumije.

Moje viđenje života, porodice, prijatelja, prioriteta… svega, toliko se promijenilo da ne mogu da vjerujem kako sam razmišljala prije samo dvije-tri godine. Sada svakog dana zahvalim se Bogu na svemu što mi je podario i ne tražim više puno, osim da mene i mog muža uputi na pravi put i da nikad ne okrenemo leđa vjeri i, naravno, da ovo dijete koje nam je dao odgojimo onako kako je Njemu najdraže. I znate šta? Za nekog ko nije imao vjere i nade u bolje, sada se nimalo ne plašim, oslanjam se samo na dragog Allaha i nemam straha za sutra.

Sestra Z. S-A