Dugi niz godina provela sam u patnji, tuzi, nezadovoljstvu, proganjale su me nesreće i tragedije raznih oblika, sve dok se u mom životu nije pojavila prekretnica koja me usmjerila na put smiraja, sreće i zadovoljstva. Potječem iz porodice u kojoj se nije puno držalo do vjere, osim obilježavanja Bajrama na vrlo skroman način, a i u porodici u koju sam se udala ništa se nije prakticiralo od vjerskih obreda. Moj je život prolazio tako što bismo muž i ja, nakon povratka s posla, odlazili prijateljima ili bi oni dolazili kod nas. Suprug je volio popiti, tako da bi se na tim skupovima pretežno služio alkohol, i sve bi to bilo propraćeno uz muziku koju smo svakodnevno slušali. Dani su prolazili, nizali se jedan za drugim, a moj je život bio usmjeren ne jedno te isto.

Bio je to život bez ikakvog smisla, u kojem sam bila nesretna, nezadovoljna i stalno zamišljena. Često sam osjećala neki pritisak u grudima, koji me je stalno gušio. Noćima sam imala ružne snove, od kojih sam se budila sa jakim glavoboljama. Često sam sanjala zmije koje su hodale po plafonu i koje su me stalno pokušavale ujesti. Danima sam bila kao izgubljena zbog užasnih snova koje sam imala. Imala sam osjećaj kao da živim u nekom tamnom tunelu, iz kojeg nema izlaza. Neka mi je neopisiva tuga stiskala srce i gušila ga u potpunosti. Duša mi je vapila i tražila pomoć, a ja sam bila nesposobna da prepoznam njezin vapaj i da joj pomognem. Nkad nisam ni pomislila da je mojoj duši potrebno da se napoji ibadetima i molitvama, zbog čega je na kraju i stvorena.

Ja sam mislila da ja dovoljno da čovjek bude dobar u duši, da drugima ne čini štetu i da je to sasvim dovoljno da bi se bilo dobar musliman. Ja sam bila dobra i na usluzi ljudima, ali nikad nisam služila niti robovala Onome koji mi je podario život. Zbog tih godina koje sam provela u nevjerstvu, korit ću sebe dok sam živa. Ništa nisam uradila, niti pokušala da popravim jadno stanje u kojem sam se nalazila.

U toku agresije na našu domovinu, u mjesecu maju 1993. godine, bila sam zatvorena sa ostalim muslimanima u logor na Heliodromu. Za samo nekoliko dana pripadnici HVO-a su priveli i zatvorili više hiljada muslimana. Svakih sat vremena pristizali su autobusi u kojima su dovozili civile. U sobi u kojoj sam ja bila smještena, bilo je oko dvije stotine žena i djece. Žene su bile u prizemlju, a muškarci na spratu. Kroz prozor sam gledala kako izvode muškarce izvan barake i kako ih stalno tuku. Brinula sam se puno za svog supruga i neprestano sam plakala. Svi smo sjedili na betonskom pločniku, a većina je bila u pidžamama, jer su kupili ljude rano ujutru, dok su još spavali. Bili smo prestrašeni i nijemo smo gledali jedni u druge.

Pored mene je sjedila jedna nena, koja je stalno micala usnama i nesto šaputala. Bila je rodom iz Gacka, a pobjegla je od četnika u Mostar. Kad je vidjela da ja neprekidno plačem, obratila mi se i rekla da nešto proučim da se malo smirim. Kad sam je upitala šta da učim, ona me je čudno pogledala i upitala jesam li muslimanka. Ja sam potvrdila da jesam klimajući glavom. Ona, sva tužna, a istovremeno i ljuta, prokomentarisa onako sama za sebe, da nije nikakvo čudo u kakvom smo se stanju našli i da smo sve svojim ponašanjem prouzrokovali. Ja sam je nijemo posmatrala, a ona mi reče raširenih očiju: “Dijete, vrati se Allahu i popravit ćeš svoje stanje, pomoli se, dijete!” Ja sam je tužno gledala, a u glavi mi se motalo pitanje: “Pa gdje sam ja to otišla da bih se vratila?” Ništa je tada nisam shvatila.

Istoga dana, predvečer, u našu su sobu došla dva vojnika po nekoliko žena, koje su im trebale da idu pospremati kuhinju. Prva, u koju je jedan od njih dvojice pokazao prstom , bila sam ja. Sva prestrašena, primakla sam se neni i upitala je šta ću učiti. Ona mi je tiho rekla da učim šta znam, da dozivam Allaha da mi pomogne i da tražim zaštitu od Njega. To mi je rekla nabrzinu i tada su me odveli sa još tri žene. Kuhinja je bila u susjednoj baraci, preko puta one u kojoj smo mi bili. Bila je ogromna i puna prljavog suđa. Rekli su nam da operemo sve suđe i da izbrišemo podove.

Dok sam ja prala suđe, prišao mi je jedan od vojnika, stao je mirno iza mojih leđa i puhao mi vrat. Sav je smrdio na alkohol. Nikad se u životu nisam više uplašila kao tada. Počela sam u sebi dozivati Milostivog Allaha da mi pomogne i učila sam što sam znala, mada sam znala vrlo malo. Molila sam Allaha da ne dozvoli mrskom dušmanu da mi okalja tijelo i dušu i da ga odmakne od mene. To je trajalo nekoliko minuta koje su za mene bile vječnost. Gušila sam se od straha i imala sam osjećaj da ću se srušiti. Noge su mi počele drhtati, a duša mi je jecala i srce se grčilo od unutrašnjeg jecaja. Čim sam počela učiti suru El-Ihlas, on je automatski otišao od mene.

Nisam mogla da vjerujem da je to toliko djelovalo na njega, tako da ga je maltene otjeralo od mene. Tek sam u tom momentu shvatila neninu rečenicu: “Dijete, vrati se Allahu!” Vrele suze pržile su mi lice od radosti što sam u tom momentu spoznala šta znači imati Allaha za zaštitnika. Tad sam samu sebe mrzila, zbog svih godina koje sam provela u griješenju, godina u kojima sam okretala leđa Gospodaru, a On meni nije nikad. Milostivi Allah, koji me je spasio samo jednim vapajem iz srca i duše od dušmanskog nauma, koji je mogao da radi šta mu je volja. U Allahovim je rukama moć nad svima nama. Hvala Milostivom Allahu, koji me zaštitio od još jednog zla koje me je bilo zadesilo u tom momentu.

Kad smo se negdje pred zoru vratile u sobu, ljubila sam nenu, puno sam joj se zahvaljivala, plakala sam i ispričala sam joj šta mi se desilo. Ona me samo pomilovala po glavi i rekla: “La havle ve la kuvvete illa billah!” Nisam znala značenje ovih riječi, ali sam znala da je nešto korisno dok ih je nena izgovorila. Odmah sam ih zapamtila i stalno sam ih ponavljala. Molim Allaha, Milostivog, Samilosnog, da toj neni dadne najljepše mjesto u Džennetu. Ona mi je, Allahovom voljom, otvorila oči koje su sve do tad bile slijepe.

Nakon četrdeset devet dana zatočeništva na Heliodromu, moj muž i ja otišli smo na razmjenu sa još jednom grupom civila. Kratko vrijeme poslije toga otišli smo za Švedsku sa velikom skupinom ljudi koji su bili zatvoreni na Heliodromu. Kad smo došli u Švedsku, prvo sam se raspitivala i željela sam da posjetim islamsku zajednicu, koju sam, hvala Allahu, brzo i pronašla. Posudila sam u mesdžidu Kur’an i nekoliko knjiga, iz kojih sam učila o pravilima islama. Odmah sam, Allahovom voljom, počela klanjati. Toliko sam se radovala namazima da sam željno iščekivala sljedeći namaz. Kur’an sam pročitala za petnaest dana.

U prvom učenju na mene su jak dojam ostavila zadnja dva ajeta sure El-Bekare i zadnja četiri ajeta sure El-Hašr. Hvala Milostivom Allahu, koji mi je dao da ih naučim napamet u kratkom roku i učim ih od tada svaki dan na sabahu i na akšamu. Imala sam silnu želju da i moj muž počne klanjati, ali on je to uvijek nekako odgađao za poslije. Nije mi se nikad ispunila ta želja jer je ukratko iza toga preselio. Molim Milostivog Allaha da ga uvede u Džennet! Poslije njegove smrti još sam se više posvetila ibadetima. Allahovom odredbom, počela sam da učim Kur’an na arapskom. Elhamdulillah, toliko sam se radovala tome da bih svaki put, kad bih se družila sa Allahovim govorom, osjećala posebnu toplinu oko srca.

Ubrzo poslije toga, jednog petka pred zoru, sanjala sam Allahovog miljenika, našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Taj san mi je promijenio život iz temelja. I dan-danas imam isti osjećaj radosti kao tog jutra kad sam se probudila na sabah-namaz, zbog tog dara koji mi je Uzvišeni Allah podaorio. Tu radost mogu da znaju samo oni koji su sanjali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je neprocjenjiv poklon od Gospodara, Milostivog, Samilosnog. Naš mesdžid bio je posebno mjesto, gdje sam se fino osjećala, posebno uz ramazan, kada smo imali zajedničke iftare, skoro svaku večer.

Uzvišeni Allah počastio me čestitim suprugom kojeg sam upoznala u našem džematu. Zajedno smo nastavili, Allahovom voljom, i još više pojačali svoje ibadete. Imamo svoje svakodnevne virdove u kojima posebno uživamo. Svaki se dan zahvaljujemo svome Gospodaru na ljepoti imana koji nam je podario, mada Mu se nikad ne možemo zahvaliti u tolikoj mjeri koliko je On, Milostivi, Samilosni, nama dao. Allahovom voljom, obavili smo i hadž prije sedam godina. Elhamdulillah, to je poseban dio u našem životu, čije ljepote nisam u stanju ni da opišem. Već odavno sam pokrivena, hvala Allahu, a moja mahrama, moja zaštita, ima posebnu ljepotu.

Sad sanjam lijepe snove. Allah mi je nekadašnje ružne snove zamijenio snovima u kojima vidim samo Allahovu ljepotu, elhamdulillah. Moj život sad ima potpuni smisao. Moj najveći dobitak jeste to što imam Allaha, Gospodara, Milostivog, Samilosnog. Moj konačni cilj je susret sa voljenim Gospodarom, inšallah. Pozivam sve ljude na dunjaluku da ne čekaju nijednoga trenutk, da se, kako je rekla nena u logoru, vrate Allahu, Milostivom, čija su vrata uvijek i za svakog otvorena, koji željno čeka da Mu se vrate oni koji su zalutali.

Ako želite da osjetite sreću, zadovoljstvo, da odagnate tugu, da sretni liježete, a još sretniji se budite, napijte se sa Allahovog izvora, i pomozite sebi, jer, vjerujte mi, bez Allaha niko ne može živjeti sretno i zadovoljno.

Molim Allaha da mojoj braći daijama i sestrama, također, koji nesebično ulažu svoj trud na Allahovom putu i koji nas podučavaju našoj dragoj vjeri, podari mjesto u Džennetu sa poslanicima i šehidima, inšhallah! Hvala vam puno! Od vas sam puno naučila, a poznajem mnoge osobe koje su se vratile Allahu slušajući vas i vaša predavanja. Molim Allaha da nam podari Džennet u društvu sa Poslanikom, neka je na njega mir i spas. Molim Allaha da blagoslovi svu moju braću i sve moje sestre na cijelom dunjaluku svakim dobrom! Amin!

Sestra S. A.