Tragao sam za srećom

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je Kur’anom osvijetlio srca i objavio ga izabranim riječima i nadnaravnim stilom. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, koji nema sudruga. Svjedočim da je Muhammed Allahov rob i Njegov poslanik, koji je Kur’anom otvorio zaključana srca, neka je Allahov salavat i selam na njega, na njegovu porodicu i ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana. Allahov je Govor najistinitiji govor, a ko govori istinitije od Allaha i čiji je govor istinitiji od Allahovog Govora? Shodno tome, svoju priču započet ću Allahovom Govorom:  “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. Oni koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njegovih propisa pridržavali – On će sigurno u milost Svoju i blagodat uvesti, i Pravim putem Sebi uputiti.” (En-Nisa, 174–175)

Pišem sa nijetom da čitaoca zainteresiram za svoju priču života kroz koju sam nastojao protkati poučne poruke iz različitih životnih sfera. U svakom čovjeku su i dobro i zlo, koji su stalno u nekoj čvrstoj ili krhkoj ravnoteži. Bude trenutaka kada pomislite da ipak dobra na ovom svijetu nema, a to doživite i kao vlastiti poraz. Bar sam ja to tako doživljavao. Ali, to ne znači da sam izgubio vjeru u dobro i dobrotu. Cijeli svoj život tragao sam za nečim višim, boljim, za potpunim zadovoljstvom. Klupko moga života počelo se odmotavati u malom mjestu u blizini Doboja. Mjestu koje je ispunjeno i okruženo, većinskim dijelom, ljudima koji ne praktikuju vjeru, ne pridaju joj značaj ili ljudima koji se deklarišu kao muslimani, a zapravo ne žive islam. Takva je bila i moja porodica. Majka, otac, moj mlađi brat i ja. Iz iskustva tvrdim da svaka porodica može da bude mrtva unatoč tome što je živa, a i svjedok sam tome da porodica koja je mrtva itekako može da bude živa među nama.

Moje odrastanje, odgoj i obrazovanje bili su većinom prepušteni meni samome. Majka je stalno radila i puno se žrtvovala da bi nam obezbijedila što bolje uslove za egzistenciju i normalan život, tako da potrebnu ljubav, pažnju i odgoj od majke nisam u potpunosti mogao ni dobiti, što mi je kao i svakom djetetu mnogo nedostajalo. Nisam je nikad ni krivio za to, krivio sam oca, oca kojem je alkohol uzeo sve. Umjesto porodice, odgajanja djece u duhu islama, poštovanja supruge, traganja za znanjem i težnje ka Allahovom zadovoljstvu, moj otac je dao prednost alkoholu. Ne želim navoditi detalje o svom periodu odrastanja, jer bih zaista mogao knjigu napisati o boli koju sam proživljavao u svojoj porodici, a pogotovo nakon svog povratka islamu, a uz to sam ograničen i obimom teksta. Kao dijete nisam znao šta je dobro, a šta loše za mene, nisam znao koja je svrha života na ovome svijetu. Šta je zapravo sreća? Gdje je naći? Kako se osjeti potpuni smiraj i zadovoljstvo?

Tragao sam za srećom. Tražio sam je na ulici, ispred TV-a sa džojstikom u ruci, u diskoteci sa društvom, u alkoholu i u noćima provedenim u izlascima i besposlicama. Ali ja sreću nisam našao! Sve “zadovoljstvo” i “smiraj” koji bih osjetio bio bi kratkotrajan, nakon čega bi uslijedio osjećaj gađenja prema svemu tome. Znao sam da postoji nešto više, nešto potpunije. Znao sam da moj dugoročni smiraj dolazi iz mene samog, iz nečeg dubljeg, nije vezan za dunjaluk i njegova bogatstva. Okružen takvom okolinom, prijateljima i porodicom koji za Allah ne znaju… odlučio sam pasti Allahu na sedždu.. Osjetio sam da se moja prsa šire. Shvatio sam da je zapravo jedini smiraj i potpuno zadovoljstvo u robovanju Uzvišenom Allahu, Gospodaru dana Sudnjeg. Glavna i najbitnija prekretnica u mom životu, 7. avgusta 2014. godine, čvrsto sam sebi obećao da ću padati Allahu na sedždu i težiti ka tome da budem jedan od Njegovih iskrenih robova.

Okolina, takva-kakva jeste, mnogo je utjecala na moj iman svakodnevno, pa sam izlaz tražio u mjesnoj džamiji, učeći Allahov Govor. Svakodnevno sam provodio više sati u džamiji, jer u kući nisam mogao naći smiraj. Kroz neki kraći period saznajem za udruženje “Ponos” u Gračanici, gdje redovno odlazim i slušam predavanja svoga šejha Hajrudina Ahmetovića. Pred njim sam počeo ispravno učiti Kur’an, uz njega sam usvojio prva saznanja o našoj vjeri. Mnogo me privukla njegova skromnost, blagost i susretljivost koja mi je iznova davala motivaciju za dalje. U njemu sam vidio uzor i želju za napredovanjem. Nakon što sam samostalno naučio Amme džuz, rekao sam svome šejhu da ću cijeli Kur’an naučiti, uz Allahovu pomoć, bez obzira na to kakve me prepreke zadesile na tom putu. Allah mi se smilovao pa sam, zahvaljujući Njegovoj milosti, uspio naučiti deset džuzova pred svojim šejhom, a danas, hvala Allahu, znam više od pola Kur’ana i, ako Allah da, neću se tu zaustaviti.

Nakon naučene zadnje trećne Kur’ana, na državnim takmičenjima iz hifza Kur’ana dva puta sam zauzimao drugo mjesto u kategoriji deset džuzova. To mi biva dodatna motivacija za dalje, elhamdulillah. Želio sam da više učim o vjeri i da napredujem, pa odlazim u Sarajevo na vjerski seminar. Tu upoznajem mnogu braću i gradim iskrena prijateljstva u ime Allaha koja traju i dan-danas, hvala Allahu. Na seminaru je bio ogroman broj takmičara iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, oko 150, gdje najboljih deset osvaja umru. Allah me počastio da ja budem jedan od prvih deset koji osvajaju umru. Allah me pozvao Sebi u goste! Mene, običnog grješnika. Prašku.. U januaru 2017. godine otišao sam na umru… Kada se uđe u Harem, osim Kabe, nema ništa više, ništa ne vidiš. Kaba zasjenjuje sve oko sebe… Naizgled jednostavna građevina u kojoj se, u nekoj ladici vremena, ruše kipovi. Na koju se penje Bilal, da pozove muslimane na namaz. Negdje zvecka i oružje mušrika. Ashabi tavafe okolo, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha. A posljednji Božiji Poslanik…

Čini mi se mogao bi čovjek dane, živote, provoditi u Haremu. Mnogo je onih koji bi da ostanu u Haremu, onih koji bi da se utope u tom beskraju. Rijeke ljudi. Svi se ti glasovi stapaju u jedan glas, glas koji doziva Gospodara svjetova. Moj odlazak na umru, poseban je događaj u mom životu, nestvaran. Ja, momak koji je malo više od dvije godine tada bio u vjeri, koji je doskora bio u diskotekama ne znajući za Allaha, koji je lutao dunjalukom i u haramima tražio smiraj, pozvan je da bude Allahov gost u najčasnijem mjestu, Meki. Divan li si, Gospodaru naš! Prvi pogled i susret sa Kabom, nezaboravan, nestvaran! Sjećam se i danas tog momenta, svake sekunde. Imama koji je učio, sure koju je učio, stranice koju je učio. Subhanallah… Kaba. Svaki put se čini u novom ruhu. Jer svaki pogled na Kabu, na tu jednostavnu kockastu građevinu, uvijek se čini prvim pogledom. Gledaš je kao što dijete gleda majku. Kao kada dijete prvi put počne razaznavati crte majčinog lica, pa ne zna šta bi. Slušalo je njen glas, osjećalo njenu blizinu, smirivalo se u njenom zagrljaju više nego igdje, i onda je odjednom lice pred njim – čisto, jasno, umilno. Nema umora, iscrpljenosti, nema žeđi. Nema ništa osim Allaha kada Mu se čovjek nastoji približiti. Moj život je, hvala Uzvišenom Gospodaru, dobio smisao.

Ostavio sam svoje prijašnje stanje, grijehe, a prihvatio sam Allahov Govor, a zauzvrat dobio istinsko zadovoljstvo i sreću. Prsa su prostrana, Gospodaru moj, slavljen neka si! Ostavljanjem harama i posvećenošću ibadetu, Allah se pobrinuo za sve ostalo. Uprkos materijalnom stanju koje mi prije nije dozvoljavalo da studiram, sada sam trenutno, elhamdulillah, druga godina studija na Odsjeku za arapski jezik. Allah je dao pa sam se i oženio hairli muslimankom sa kojom sam već osam mjeseci u braku. Hvala Allahu, koji me je uputio i pobrinuo se za moje stanje. Njegovom voljom prije mjesec dana dobio sam informaciju da sam primljen na studij u Saudijsku Arabiju. Ovo je kratki opis moga povratka Allahu, a želja mi je da, kada se vratim iz Saudijske Arabije, poučavam ljude vjeri jer nam od toga ovisi i dunjaluk i ahiret.

Osvrtom na svoj skromni život, želio sam poručiti nekoliko stvari omladini, a i svima onima koji se žele vratiti Gospodaru. Sreća na dunjaluku je prividna i nestvarna, zato istinsku sreću potražite u utočištu Gospodara Našega. Siguran sam da ćete je tamo naći. Nikada nije kasno da se vratite Allahu, ta Allah je milostiviji od naših majki. Oslonite se na Allaha i On će se pobrinuti za sve ostalo. Uzvišeni Gospodar Svojim robovima želi dobro i spas, stoga nam je, kako bismo to postigli, na razne načine ukazao na put kojim se dolazi do spasa i zadovoljstva, postavljajući na njega jasne znakove kojima ćemo se voditi. Jedan od tih znakova jeste i poziv koji je Uzvišeni uputio svim ljudima, a posebno muslimanima, u kojem nam poručuje da razmislimo o Njemu, Njegovim dokazima, Njegovoj Riječi. To su riječi Uzvišenog: “Zašto oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!” (Muhammed, 24)

Kratki osvrt na svoj život završit ću govorom Uzvišenog u kojem se nalazi recept za uspjeh: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite” (Alu Imran, 200) i uz dovu Uzvišenom Allahu da podari da ova priča koristi onima koji je budu čitali, da im bude motivacija te podstrek koji će im pomoći da postanu muslimani, koji će drugima biti primjer u svemu.

Tekst poslao brat A. H.