Opasnost tajnog braka/vjenčanja

Pitanje:

Es-selamu alejkum,

Naše pitanje je:
Nakon što sklopimo brak po šerijatu, smijemo li zajedno obaviti hadždž i nakon što se inshaAllah vratimo imati prvi spolni odnos?

Hvala unaprijed na odgovoru, Allah dž.š. da vas nagradi!
EsSelemu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!

Smije li muž biti mahrem svojoj ženi i ujedno obaviti i svoj hadždž ukoliko još nisu konzumirali brak?
Allah dž.š. da vas nagradi

Odgovor:

Poštovani,

Ova dva pitanja najvjerovatnije potiču od iste osobe. Imam osjećaj da vam se nudi „šerijatski brak“, a da vi niste potpuno smireni i da ste u dilemi da li da prihvatite takvu vrstu braka. Smatram da ovo vaše pitanje zaslužuje jedan poduži odgovor. Zato bih volio da ovaj odgovor pročitate polahko i bez žurbe pošto se radi o vrlo važnoj i opasnoj temi. Nadam se da ćete nakon iščitavanja ovog malo podužeg odgovora biti u prilici donijeti ispravnu odluku.

Brak bez garancije

Anarhija u zasnivanju brakova

Uzvišeni je Allah propisao brak i učinio ga sredstvom kontinuiteta ljudskog roda. Vezu između čovjeka i žene je učinio časnom i zbog toga ju je uvjetovao njenom dozvolom. U tom smislu je propisao ponudu i pristanak, a za ispravnost ugovora uvjetovao svjedoke, dok je Poslanik sallallahu alejhi we sellem naredio da se sklapanje braka obznani. Samo na ovaj način strast nalazi svoj legalan put ka zadovoljenju, porod biva zaštićen od bilo kakvog pokušaja zatiranja rodbinske veze, a žena biva zaštićena eventualne manipulacije njenim pravima. Samo ovakvim sistemom braka Uzvišeni Allah je zadovoljan i na njemu je zasnovao islamski porodični zakon.

Brak je po islamskom pravu ozbiljna institucija koja ima svoje uvjete valjanosti, sastavne dijelove, svoje posljedice, način sklapanja i razvod. Porod iz braka je zakonit, a takav porod želi svaki čovjek i žena. Zbog toga, da bi brak bio uspješan i da bi se izbjegli eventualni problemi u njemu i otklonile sve sumnje, i mladić i djevojka moraju biti oprezni kako ne bi došli u situaciju da žive vanbračnim životom.

Tradicionalni način upoznavanja mladih u našim krajevima je skoro iščeznuo. Danas su mladi praktično prisiljeni da se sami upoznaju i pri tome se dešavaju određena prekoračenja. Fakulteti i škole općenito su najčešće mjesta gdje se dvoje mladih sretnu i svoje upoznavanje odluče krunisati brakom. Mnogi u takvim situacijama smatraju da je rano za brak jer još nisu završili fakultet a želja im je da budu zajedno. Mladići i djevojke odani vjeri sve se više odlučuju na zasnivanje jedne vrste tajnog vjenčanja mimo, zvaničnih organa, za koje niko osim mladine majke, svjedoka i njih samih ne zna. Veoma često su takva vjenčanja obavljena i bez znanja majke. Otac i ostali svijet ne znaju za vjenčanje, a jedan od razloga zbog kojeg djevojke izbjegavaju tražiti saglasnost roditelja je bojazan da zbog različitih ideoloških pogleda oni neće prihvatiti onoga koga je ona odabrala. Mladić i djevojka se upuštaju u mutne vode, svaki dan se viđaju, osamljuju se i imaju intimni odnos. Jedan broj njih je obazriv i pažljiv pa izbjegavaju intimni odnos.

Svjedoci ovakvog vida vjenčanja su uglavnom mladićevi poznanici. Mehr se ugovori, ali mladića ništa ne obavezuje da ga i isplati. Ko garantuje isplatu mehra i da li će žena od svjedoka tražiti mehr u slučaju da muž odbije isplatiti ga? Problem nastupa onda kada mladić odluči napustiti djevojku jer je shvatio da ona nije njegova izabranica i da sa njom ne može nastaviti živjeti. Pušta je slobodno kao da nikada sa njom nije ni živio. Nema nikakvih obaveza prema njoj i žuri da na sličan način zasnuje drugi brak. Žena je puštena a nigdje ne postoji dokaz o njenom bračnom životu. Ako su u takvom braku postojala djeca, po kome će se sada zvati; da li će uzeti očevo ili majčino prezime? Da bi mogli nositi njegovo prezime, otac mora da se pethodno vjenčao sa njihovom majkom, a to nije učinio, ili da ih službeno prizna svojim. Ako ih prizna svojim, tada se ona pred državnim zakonom smatraju vanbračnim i stiču pravo na nasljedstvo svoga oca ali kao vanbračna djeca. Ako ih, pak, ne prizna teško će ženi biti dokazati čija su djeca. Osim toga, kako nakon razvoda okarakterisat period kojim su živjeli dvoje tajno vjenčanih? Da li je to bio brak ili provod? Koliko je samo žena koje su imale slično bračno iskustvo u ratu i poslije njega. Danas su ostavljene, sa djecom ili bez njih, i bez ikakve pravne zaštite. Za zvanične organe one nikada nisu ni bile u braku. Teško je dokazati da njihova djeca nisu vanbračna. Oni koji ih, pak, poznaju znaju da su bile u intimnoj vezi ali im ne mogu pomoći.

Najčešće je motiv ovakvog načina sklapanja braka bojazan od gubitka voljene (voljenog) i jedan vid garancije učvršćivanja veze. Motiv zna biti i dozvola naslađivanja sa djevojkom koju iz određenih razloga ne može privesti u svoju kuću i sa njom živjeti normalan bračni život. Obznanjivanje se izbjegava jer mladić i djevojka još nisu spremni na javni bračni život, ili na javno sklapanje braka, između ostalog, radi nedovršenog studija ili finansijske nespremnosti. Općinski kao ni vjerski organi nemaju podatak o njihovom vjenčanju. Mladić i djevojka smatraju da su ispravno postupili i da za takav svoj odnos imaju potvrdu u šerijatu. Neko od vjerskih autoriteta im je i dozvolio (ne vodeći računa o prilikama u kojima živimo) da mogu biti u braku i imati intimni odnos bez službene evidencije braka pred državnim ili vjerskim organima. Oni koji su im dozvolili ovaj vid vjenčanja pravdaju to činjenicom da su svi uvjeti za sklapanje braka ispunjeni i da je najvažniji uvjet ponuda i prihvatanje braka uz obostrani svojevoljni pristanak. Svi ostali uvjeti mogu biti a i ne moraju.

Na osnovu prethodno iznešenog vidimo da ovo pitanje zahtijeva jednu dublju analizu. Potrebno je uzeti u obzir vrijeme i mjesto u kome mi živimo te u tom kontekstu sagledati i precizno odrediti šerijatski stav po pitanju tajnog vjenčanja.
Kao prvo brak je ugovor između dvoje mladih kojim intimno naslađivanje među supružnicima postaje dozvoljeno. Da bi se brak smatrao šerijatski ispravnim i valjanim potrebno je ispuniti slijedeće uvjete:

1- Dozvola staratelja.

Staratelj može biti samo muškarac. Obično je to mladin otac, ili neko od njenih najbližih rođaka. Mati ne može biti staratelj i samo njena dozvola za udaju nije dovoljna. Ovo je prvi razlog zbog kojeg brak sklopljen bez znanja oca ne može biti valjan. Poslanik sallallahu alejhi we sellem je rekao: “Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja..” (Hakim i Ibn Madže) Osim što mora biti muškarac staratelj treba da je i pametan, zreo i punodoban što znači da staratelj ne može biti rođak koji još nije polno zreo. Starateljstvo rođaka nije valjano ako postoji neko ko je od njega bliži. Tako, starateljstvo amidže nije valjano ako postoji rođeni brat. Starateljstvo brata nije valjano ukoliko postoji živ otac itd. Dakle, brakovi bez dozvole onoga ko je najpreči da se pita i ko je praktično bio uzrokom dolaska na svijet djevojke koja se udaje, prema hadisu Poslanika sallallahu alejhi we sellem ne mogu biti valjani. Udaja, odnosno brak je uvjetovan saglasnošču staratelja radi zaštite žene koja kada zna da neko stoji uz nju osjeća se čvršćom, stabilnijom i spremnijom. Budući muž i njegova rodbina prihvataju takvu ženu sa poštovanjem i odgovornošću. Uvjetovanje dozvole staratelja je sam po sebi dokaz javnosti braka i njegove obznane. Time brak izlazi iz tajnosti i postaje javnim. šerijat poziva u obznanjivanje braka i zbog toga je propisao uvjetovanje staratelja, svjedoke, gozbu, čestitanje i veselje. Pošto brak spaja ne samo dvoje mladih već i šire porodice, ocu i braći mlade je bitno s kim će zasnovati prijateljske odnose. Mnogo im je važno da njihovi prijatelji budu ljudi visokog morala. Zbog toga otac mora biti upoznat o braku svoje kćerke i ne može mu biti svejedno za koga se ona udaje.

2- Dva pravedna svjedoka.

Ukoliko se brak zasnuje bez svjedočenja najmanje dvojice pravednih svjedoka, takav brak nije ispravan. Ibn Tejmije kaže: “Ispravan brak je onaj kome svjedoče najmanje dvojica pravednih svjedoka i koji se javno zasnuje”. (Medžmu’u fetava, 33/158) Uzvišeni Allah je rekao: “i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite! (Talak, 2) A Poslanik sallallahu alejhi we sellem je rekao: “Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja i dvojice pravednih svjedoka.” (Et-Tirmizi, Bejheki i dr.) Dakle, ne samo da je uvjet za sklapanje braka pribavljanje dvojice svjedoka, već oni moraju biti i pravedni što prema islamskim pravnicima podrazumijeva da nemaju velikih grijeha i da se klone većine malih. To znači da svjedoci ne mogu biti ljudi koji uzimaju kamatu, koji piju alkohol, koji bludniče itd. Poželjno je da svjedoci budu ljudi koji poznaju mladu i mladoženju, a ne kao što je to kod nas običaj da mladoženja pribavi svoje prijatelje koji poznaju samo njega. Postavlja se pitanje da li oni svjedoče samo čin vjenčanja ili pored toga svjedoče osobama koje se vjenčavaju. Da li su svjedoci tajnog braka svjesni težine odgovornosti koju su preuzeli na sebe? Da li oni znaju šta svjedoče i da li su spremni, u slučaju da dođe do negiranja postojanja bračnog života ili neisplaćivanja mehra, posvjedočiti i boriti se za pravdu. Zbog pomanjkanja pravde i pravednih u našim krajevima bilo bi dobro pribaviti što više svjedoka. Današnji način vjenčavanja pred matičarem uz prisustvo i svjedočenje pravednih svjedoka, ugovoren mehr i službenu evidenciju su najbolji vid obznanjivanja ili objavljivanja braka. Ovakvim vjenčanjem se ispunjavaju svi uvjeti koje su postavili pravnici četiri mzheba i prevazilaze se sve razlike među njima.

3- Forma ugovora o vjenčanju.

U formi je najbitnije da muž ili njegov zastupnik nedvosmisleno izjavi staratelju traženje žene koju želi za suprugu. Obično se ta forma sastoji iz slijedećih riječi: “Daj mi za ženu tu i tu (navesti ime) svoju kćerku!” A staratelj treba da nedvosmisleno izjavi: “Dajem ti za ženu, ili vjenčajem za tebe, tu i tu (nevesti ime) svoju kćerku.” Tada će muž izjaviti: “Primam je za svoju ženu.” Naravno, za pristanak na brak je potrebna i saglasnost djevojke. Ova forma je mnogo bitna a svjedoci treba da je potvrde. U našim krajevima postojao je i još uvijek postoji običaj odlaska na pitanje kod mladinog oca ili drugog staratelja. Ovo je veoma lijep običaj i u skladu je sa šerijatom.

4- Mehr – vjenčani dar.
Mehr se daje ženi na ime dozvole spolnog i drugog vida naslađivanja. Davanje mehra je vadžib i smatra se uvjetom za ispravno sklapanje braka. Propisan je riječima Uzvišenog Allaha: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte!” (En-Nisa, 4) Poslanik sallallahu alejhi we sellem je u hadisu rekao jednoj ženi: “Potraži nešto (za mehr), pa makar to bio i željezni prsten!” (Buhari i Muslim) Islamski pravnici smatraju da nije dozvoljeno imati intimni odnos prije nego se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili ostao dugom. (Istizkar, 16/67) Upravo zbog institucije mehra je potrebno da sklapanje braka bude javno kako bi što više ljudi posvjedočilo da se mladoženja obavezao na isplatu mehra. Sunnet je navesti i visinu mehra koju je on dužan isplatiti. U slučaju tajnog braka, uvijek postoji mogućnost da se zanegira kako brak, tako i pitanje mehra ili njegova visina.

5- Sunnet je sklapanje braka oglasiti. Sunnet je objaviti ženidbu kako bi se izbjegao tajni brak koji je inače zabranjen i kako bi se pokazalo veselje stvarima koje je Uzvišeni Allah dozvolio. Ovaj čin zaslužuje da za njega zna šira masa. Javno sklapanje braka je najbolji poziv onima koji daju prednost neženidbi nad ženidbom.

Način obznanjivanja ženidbe i udaje se vraća običajima u određenom mjestu. Uvjet je da ga ne prati nešto što je šerijat zabranio, poput alkohola, muzike, miješanje žena i muškaraca itd. U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi we sellem oglašavanje se činilo defovima i dozvoljenom igrom i pjesmom. Oglašavanje može biti putem organizovanja svatova, vjenčanjem pred državnim i vjerskim organima, javnim vjenčanjem pred svijetom itd.

Od Aiše r.a. prenosi se da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao: «Obznanite brak, napravite svadbu u džamijama i udarajte u defove». (Ahmed i Et-Tirmizi) U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi we sellem džamije su bila javna mjesta na kojim su se ljudi najčešće okupljali i zbog toga su one bile najprikladnija mjesta za objavljivanje braka.

Od Jahja b. Selima se prenosi da je rekao: «Rekao sam Muhammedu b. Hatibu: «Oženio sam dvije žene i ni na jednoj svadbi se nije upotrebljavao def.» Muhammed mi na to reče: Granica između dozvoljenog i zabranjenog odnosa između muška i ženska je def i glas (oglašavanje braka). (Autori sunen zbirki osim Ebu Davuda). Po ovom hadisu tajno sklapanje braka nema svoje uporište u šerijatu. Islam preporučuje da se u vezi sa sklapanjem braka priredi veselje i gozba na koju će se pozvati prijatelji i poznanici. Poslanik sallallahu alejhi we sellem je preporučivao da se na ovakvim svadbama veseli, pjeva i igra u ganicama šerijata. Time se javnosti stavlja do znanja da je sklopljen jedan brak.

Prema tome, ukoliko dođe do sklapanja braka pred svjedocima koji tvrde da su čuli od mladenaca izjave o ponudi i prihvatanju braka, ukoliko se ugovori i zapiše visina mehra, ukoliko se brak obznani i ukoliko se ne sklapa na određeno vrijeme, takav brak je potpuno ispravan što se tiče šerijata, jer je ispunio glavne uvjete predviđene za sklapanje braka.

Nakon svega iznešenog nameće nam se ključno pitanje; ko ima pravo vjenčati dvoje mladih, odnosno šta daje legalitet braku? Smatram da u našim uvjetima nije dovoljno samo šerijatsko sklapanje braka bez prethodnog sporazuma sa državom o međusobnom priznavanju vjenčanja koje obavljaju službenici islamske zajednice ili njeni opunomoćenici. Danas ne postoji takav sporazum islamske zajednice sa državom što može biti problematično i dovesti do nereda u sklapanju, odnosno razvodu braka, s obzirom na to da se mnogi odlučuju na sklapanje samo šerijatskog braka koji, što se tiče bračnih prava i obaveza, nema svoju pravnu težinu. Nekada je brak sklopljen pred vjerskim organima (šerijatskim sudovima) imao svoju težinu jer ga je priznavala država i u potpunosti stajala iza njega. Kadije su vjenčavale i razvrgavale brakove, a država je priznavala njihov čin.

šerijatski sudovi su ukinuti 6. marta 1946. godine i od tada šerijatska vjenčanja imaju samo formalnu ulogu. Zbog toga se nameće pitanje da li imam ili drugi učen čovjek ima pravo sklopiti brak i da taj brak u isto vrijeme bude pravno validan, odnosno da li su njime zagarantovana prava žene? Da li žena putem samo šerijatskog vjenčanja može steći sva ona prava i obaveze koje stiče putem legalno zasnovanog braka pred matičarem? U slučaju da se supružnici hoće razvesti, da li imam ili njemu ravna osoba mogu razvrgnuti postojeći brak s obzirom na to da ga je on sklopio, i da takav bude verifikovan od strane države? Da li će u slučaju kada muž neće da isplati mehr ženi, imam ili svjedoci nadoknaditi mehr ili na neki drugi način prisiliti muža da ga isplati? Da li država priznaje izjave svjedoka ugovora o vjenčanju ukoliko jedna od bračnih strana negira postojanje braka u slučaju da ne postoji sporazum između države i islamske zajednice? Šta je sa pitanjem nasljedstva ukoliko muž negira postojanje braka? Sve su ovo pitanja koja me navode da predložim ubrzanje sporazuma između islamske zajednice i nadležnih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane islamske zajednice kao što su to učinile Norveška, Danska, Švedska i druge države Evrope sa islamskom zajednicom.

Drugo, što bih predložio jeste sklapanje brakova pred općinskim matičarem sa zahtjevom da pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu kako bi on bio legalno obavezujući i čime bi se izbjeglo njegovo svođenje na dobrovoljan vid davanja kao što je to naša praksa. Inače, jedina razlika između brakova sklopljenih pred imamom ili drugim učenim čovjekom i općinskim matičarem jeste u tome što općinski matičar ne uvrštava mehr kao uvjet sklapanja braka. Zbog toga smatram da se prilikom vjenčanja treba dogovoriti sa lokalnim matičarem o uvrštavanju mehra u ugovor o vjenčanju čime bi njegovo vjenčanje zamijenilo sva druga, i tajna i javna vjenčanja od strane ljudi iza kojih zakon ne stoji. Samo na ovaj način ženi se može garantovati njena prava na izdržavanje, mehr, nasljedstvo itd.

Neko će reći da u prvo vrijeme Islama ashabi r.a. nisu pisali ugovore o braku niti o mehru kao uvjetu za sklapanje braka. To je tačno. Međutim, kada su ljudi počeli odgađati isplaćivanje mehra, a period isplate se odugovlačio, počeli su i zapisivati ugovore o vjenčanju i mehru kao dugu. Pisani dokument je bio dokaz da je određena žena supruga dotičnog čovjeka. (Medžmu’u fetava, 32/131)
Zbog neevidentiranja ugovora o braku dešavali su se brojni problemi među supružnicima. Nećemo naći knjigu islamskih pravnika a da se ne spominje makar jedan takav slučaj. Izostanak evidencije i službenog zapisa o zasnivanju braka je izvor manipulacije. Ljudima slabog imana daje se pravo da ustvrde kako je odeđena žena supruga jednog od njih iako je istina daleko od takve tvrdnje. Oni će pribaviti i lažne svjedoke koji će im potvrditi njihovu laž. Drugi će, bježeći od obaveze izdržavanja, negirati ženidbu sa određenom ženom. Vrlo često ljudi je negiraju kako bi izbjegli obavezu očinstva. A o mehru i ženinom pravu na njega da i ne govorimo. U našim bosanskim brakovima jedva da i postoji nešto što se zove mehrom u formi koju je šerijat propisao. Institucija mehra je na nivou dobrovoljnog davanja i vraća se dobroj volji muža. Nekad joj isplati, a nekada žena i ne znajući koliko je to njeno pravo oprosti mehr svome mužu iz ljubavi prema njemu, a nekada se jednostavno prešuti njegova obligatnost.

Muslimanske države u svijetu su riješile ovo pitanje tako što su islamsko bračno pravo uzele za jedino validno pravo u sklapanju brakova i time ga legalizovale. U muslimanskoj državi u slučaju ne isplaćivanja mehra, zakon staje na stranu žene i ona putem njega uspijeva ostvarit svoje pravo. Upravo zbog toga smatram da samo šerijatsko vjenčavanje u danas poznatoj formi u BiH nije dovoljno jer nema pravno utemeljeni legalitet koji može zadobiti ukoliko dođe do sporazuma vjerskih i državnih organa, ili ukoliko se vjenčanje bude obavljalo u općini sa zahtjevom da se uvrsti mehr i da se traži saglasnost staratelja.

Državni zakoni u muslimanskim zemljama uveli su za obavezno evidenciju sklapanja brakova i njegovo službeno protokolisanje pred šerijatskim sudovima ili državnim organima. Vjenčani list je neoborivi dokaz i potvrda o braku. Vjenčani list nije podložan sumnji. Ukoliko postoji vjenčani list izdat od zvaničnih vjerskih ili državnih organa tada ni muž ni žena ne mogu negirati svoju bračnu vezu niti mogu poreći međusobna prava i dužnosti. U bilo kojoj muslimanskoj državi je nezamislivo sklopiti brak u tajnosti. Čak i kada bi ga država i dozvolila narod nikada ne bi odustao od stoljetne prakse oglašavanja braka. Svaki vid sklapanja braka mimo šerijatskih sudova zakon kažnjava.

I pored ispunjavanja nekih od uvjeta braka, neevidentirani, tajni brak sa sobom nosi opasne posljedice po obadvoje bračnih drugova ili po njihovu djecu.

1- Bračni drugovi pred zvaničnim organima neće moći dokazati sklapanje bračnog ugovora, i pored njihove želje da to dokažu, zbog čega djeca mogu imati ogromnu štetu posebno ako njihovi roditelji umru prije službenog vjenčanja. Tako nešto se može desiti i ako umre samo muž. Supruga umrlog će teško dokazati bračnu vezu.

2- Tajno sklapanje braka daje za pravo jednom od bračnih drugova da negira postojanje bračne veze, zbog čega drugi bračni drug može imati ogromnu štetu. U većini slučajeva gubitnik i veliki stradalnik je žena. Osoba s kojim je bila u vezi je može iskoristiti a zatim napustiti. Ona neće moći dokazati postojanje braka zbog čega može izgubiti pravo na mehr, nasljedstvo i obavezno izdržavanje u toku iddeta. Problem je još veći ukoliko je sa čovjekom s kojim je imala vezu dobila i djecu. U slučaju napuštanja, djeca gube oca i onoga ko bi ih izdržavao isto kao što gube i pravo na porijeklo, a žena će biti optužena za nemoral.

Zbog toga bih preporučio svima onima koji se vjenčaju daleko od očiju javnosti i pred ljudima koji ne zastupaju zakon niti mogu zaštiti prava bračnih drugova, da svoje vjenčanje obave javno i pred općinskim matičarem. Time sigurno neće prekršiti ni jedan šerijatski propis pogotovo ako uspiju sa matičarem dogovoriti i uvrštavanje mehra kao obavezu muža prema ženi. Istina, ovo je sekularistička država koja ne sprovodi Allahove zakone, ali nemojmo zaboraviti da šerijat podržava zakone koji su u korist ljudi i koji štite njihova prava. Opće je pravilo: “Sve što ljudi smatraju dobrim i korisnim, to je i kod Allaha dobro.” Uvjet je da se ne kosi sa općim šerijatskim načelima. A koliko vidimo vjenčanje u formi u kojoj se obavlja pred našim matičarima se ne kosi sa pravilima šerijata, pogotovo što se može na lijep način riješiti i pitanje mehra. Kada se radi o ženama koje vjenčavate, nemojte zaboraviti hadis Poslanika sallallahu alejhi we sellem u kome nas on upozorava: “Žene vaše su emanet vaš, zato ih dobro pazite i čuvajte.” Nemojte sebi dozvoliti zloupotrebu njihova nepoznavanja šerijatskih propisa.

Svima onima koji razmišljaju o braku preporučio bih legalno zasnivanje braka odmah i bez odgađanja ukoliko posjeduju sve preduvjete za sklapanje braka. Poslanik sallallahu alejhi we sellem je rekao: “O mladići, kod je od vas u mogućnosti, neka se ženi…” A roditeljima žene Poslanik sallallahu alejhi we sellem preporučuje: “Kada vam dođe neko s čijom ste vjerom i moralom zadovoljni oženite ga (vašom kćerkom”. Samo na takav način će se sačuvati eventualne smutnje i grijeha.

Hfz.mr. Senaid Zajimović