Moj me stid sačuvao svega lošeg

Jedne ramazanske noći poslije iftara dogovorila sam se sa prijateljicom iz srednje da prošetamo malo, nisam ni slutila da će ta noć biti u parku, sa tri momka i još jednom prijateljicom iz srednje škole, pušili su travu između sebe… Smatrala sam da to nije moja stvar i da ću se vratiti kući i opet zapostiti. Nisam shvatala da je loše to što sam dozvolila sebi. Tu noć sam dobila prvi put napad panike, mislila sam da umirem…

Srednjoškolski dani, to je period lutanja, kad se suočavamo sa samim sobom, period kad pokušavamo spoznati ko smo i zašto smo stvoreni, koja je naša svrha uopće na ovom svijetu i zašto, kad je sve prolazno, da li je vrijedno i živjeti. To su bila moja pitanja tokom cijele srednje škole. Osoba sam koja je odgojena u islamskom duhu i nekako sam uvijek težila islamu zajedno sa svojom nenom. Ona me je mnogo naučila o islamu. Dakle, bila sam na neki način u vjeri, a opet sam lutala. Kako? Jednostavno mladalačka dob je jako osjetljiva, bila sam izložena svemu, pohađala sam ekonomsku školu i nisam bila zainteresirana za svoju struku. Tokom školovanja imala sam mnogo “najboljih” prijateljica, ispijala sam sa njima kafe, ali najčešće u kafiću pored škole, danas to mjesto nazivam “leglo alkoholičara, drogeraša i nemorala”, da, i takav kafić se nalazi blizu škole, ali o tome se manje govori.

Dok sam dane provodila više u druženju, a ne u školovanju, isto tako naslušala sam se i vidjela svega i svačeg. U drugom razredu odlučila sam ispisati se sa islamske vjeronauke jer mi je profesor bio nezanimljiv i bilo mi je draže otići piti kafu na lijepom vremenu nego nešto slušati o vjeri. Težila sam toj zabavi iako se nisam uklapala u to društvo, zapravo jedino što sam htjela nekim se čudom prilagoditi njima i biti kao oni, jer sam smatrala svoju povučenost i stid lošim, djelujući ljudima odbojno. U društvu sam najviše bila šutljiva posmatrajući sve oko sebe, bila najstidljivija, najzatvorenija i najbolje rečeno osjećala sam se kao da tu ne pripadam. Zamislite četiri godine slušati ono zbog čega odete nesretni kući, gdje svoju ljutnju i ogorčenost zbog vlastitog nezadovoljstva iskaljujete na svoje roditelje koji su jedini bili tu za tebe, gdje te niko ne shvata, zbog čega si i sam sebi neshvatljiv, to je sve prouzrokovalo crnilo i duboku depresiju.

Nisam vidjela izlaz, shvatala sam da već imam devetnaest godina i da još uvijek nisam spoznala ko sam, ko su mi prijatelji, koji je moj put i svrha u životu. Sjećam se dana u drugom razredu kada sam ljuta izašla iz tog kafića, isfrustrirana, puna nemira naletjela na čovjeka koji je, da ga Allah nagradi, dijelio letke vezane za islam, pružio mi ga je,a ja sam mu odgovorila: “Ne znam više u šta da vjerujem.” Možda je baš taj čovjek uputio dovu Gospodaru da me uputi na pravi put. Zapala sam u jako loše duhovno stanje i nimalo nisam marila zbog toga. Poslije tog događaja lutala sam još dvije godine. Pred kraj srednje škole nastupio je mjesec ramazan i odlučila sam da ću postiti, praktikovala sam od islama samo taj post koji zbog slabog imana nisam osjetila, bila sam ogorčena time, ali sam ubrzo shvatila da je to za mene iskušenje i da sam ipak na pravom putu.

Jedne ramazanske noći poslije iftara dogovorila sam se sa prijateljicom iz srednje da prošetamo malo, nisam ni slutila da će ta noć biti u parku, sa tri momka i još jednom prijateljicom iz srednje škole, pušili su travu između sebe… Smatrala sam da to nije moja stvar i da ću se vratiti kući i opet zapostiti. Nisam shvatala da je loše to što sam dozvolila sebi. Tu noć sam dobila prvi put napad panike, mislila sam da umirem, oblio me jak hladan znoj, pala sam u dnevnoj sobi i rekla: “Oprosti mi, Gospodaru, od sutra ću početi klanjati”, plakala sam i molila Allaha da mi oprosti, to je trajalo cijelu noć. Dotad nikad nisam klanjala, ali sam namjeravala i smatrala da trebam početi. Od te noći shvatila sam da odnekud moram početi i kada više nisam znala kojim putem da krenem, krenula sam onim najispravnijim, putem Istine. Naučila sam klanjati, uzela sam na nekoliko listova i napisala sebi iz Ilmihala da bi mi bilo lakše i tako sam, čitajući sa njih, naučila klanjati, elhamdulillah.

Završila sam srednju školu i počela razmišljati šta da upišem, koji fakultet? Najviše čemu sam i težila jeste taj duhovni svijet, saosjećanje sa drugima, pomaganje, slušanje drugih i savjetovanje, u tome sam uvijek nekako bila dobra. Odlučila sam upisati Islamski fakultet. Imala sam jako lijepu sliku i predstavu tog fakulteta, ali sam imala strah kako će me gledati, nisam pokrivena. Ali, kao što je i naša vjera najljepša i savršena u svemu, tako sam tamo dočekana, kao i većina, na najljepši način.  Moja dova prije prijemnog ispita bila je da mi Uzvišeni Gospodar olakša na prijemnom i, ako je to najbolje za mene, da budem primljena. Moja dova se svakako primila i kasnije sam saznala da su me primili.

Sada sam druga godina Islamskog fakulteta i danas znam ko sam, ko su mi prijatelji, koja je moja svrha u životu, čime ću se baviti i raditi na ovom i inšallah na onom svijetu. Hvala dragom Allahu na Njegovoj milosti i uputi. Od dana kada sam počela klanjati pa sve do danas, živim sretan život, moj me stid sačuvao svega lošeg, a smatrala sam ga manom kod sebe, danas sam jako ponosna i zadovoljna sobom i planiram se pokriti, inšallah, jer mi to i dolikuje. Molim Uzvišenog Gospodara da uputi svu braću i sestre na pravi put, hvala Allahu, vidimo da toga zaista danas puno ima, budimo primjer zalutalima!

Tekst poslala sestra A. A.
______________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice