Zbog čega se umrli u svojim kaburima kažnjavaju?

Zato su grobovi spolja zemlja, a iznutra nesreća i patnja. Iako spolja grobovi mogu biti obloženi i ukrašeni klesanim kamenom, iznutra su najčešće poprište muka, nesreća i žaljenja, od kojih ključaju kao što ključa kotao na vatri, zajedno sa onima što su u njima…

Umrli se u svojim kaburima prije svega kažnjavaju zato što su bili neznabošci, što nisu izvršavali Allahove zapovijedi i što su činili ono što im je On zabranio da čine. Uzvišeni Allah neće mučiti dušu koja Ga je spoznala, voljela, Njegovim se zapovijedima pokoravala i zabrana klonila. Isti je slučaj i sa tijelom koje je tu dušu nosilo. Kaburska i onosvjetska kazna znak su Allahove mržnje i gnjeva prema Svome robu koji Mu je bio neposlušan i nepokoran. Zato onaj ko na ovome svijetu svojim postupcima protiv sebe izazove Allahov gnjev i srdžbu, manje ili više mora iskusiti kabursku kaznu, vjerovao on to ili poricao.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je ispričao slučaj o dvojici ljudi koji se u svojim kaburima muče, ni radi čega drugog, nego zato što je jedan od njih prenosio tuđe riječi, a drugi nije pazio na svoju mokraću. U ranije navedenom hadisu koji prenosi Semure (1) govori se o kazni lažova koji izmišlja laži i oko sebe ih na sve strane širi, kazni onoga ko preko noći zanemaruje učenje Kur’ana, kazni bludnika i kazni onoga koji jede kamatu, onako, kako je to Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio u Berzahu.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je ispričao i slučaj sa jednim čovjekom i njegovim ogrtačem koga je prikrio iz zajedničkog ratnog plijena, rekavši da će mu se na njemu pripaliti kaburska vatra. Ako je tako sa onim u čemu se dijelimično ima pravo, kakav li je tek slučaj sa onim što se bespravno otme od drugog i u čemu se nema nikakva prava?! Budući da većina svijeta zaslužuje kabursku kaznu, većina umrlih će ju i iskusiti. Malo je onih koji će je se spasiti.

Zato su grobovi spolja zemlja, a iznutra nesreća i patnja. Iako spolja grobovi mogu biti obloženi i ukrašeni klesanim kamenom, iznutra su najčešće poprište muka, nesreća i žaljenja, od kojih ključaju kao što ključa kotao na vatri, zajedno sa onima što su u njima. A tada, nekadašnji prohtjevi i puste želje, nikome neće ni na pamet padati, istima onim koji su prije toga sve savjete odbijali i na upozorenja se oglušivali da grade kuću koju, samo što nisu napustili, a ruše drugu u koju, samo što nisu preselili, da grade kuću za drugoga, a da istovremeno svoju ruše. Ukratko, ovaj svijet je kuća natjecanja, spremište djela i sjeme za sijanja, a onaj ili džennetska bašča ili vatrena provalija.

___________________________

1–Od Semure b. Džunduba, r.a., se prenosi da je rekao: “Kada bi klanjao namaz Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se prema nama licem okrenuo i upitao: ‘Ima li ko među vama da je sinoć sanjao kakav san?’ Ako bi neko šta sanjao- kaže on (tj. Džundub)- to bi i ispričao, a on (tj. Vjerovjesnik) bi rekao: ‘Biće onako kako Allah hoće!’ jednoga dana ponovo nas je upitao: ‘Ima li ko među vama da je sanjao kakav san?’ – pa smo rekli da nema.

Na to je on rekao: ‘Ali ja sam sinoć sanjao kako su mi došla dva čovjeka (meleka), uzeli me za ruku i odveli u Svetu Zemlju (Palestinu), kada tamo dva čovjeka; od kojih jedan sjedi, a drugi stoji sa željeznim čengelama (kukama) u ruci koje ovome gura kroz vilicu, sve dok mu ih ne protjera na zatiok, a onda to isto ponavlja sa njegovom drugom vilicom. Čim mu rana na vilici zaraste, on počne da mu ponovo provodi, isto kao i ranije. Upitao sam: “Ko su ovi?” – pa su mi njih dvojica (tj. meleka) rekli: “Nastavi dalje!”.

Pa smo krenuli i tako išli sve dok nismo naišli na jednog čovjeka naslonjenog na zatiok, i drugog sa kamenom – ili stijenom – kako mu stoji iznad glave i njome mu razbija glavu. Tako se kamen, kada ga god udari, odbije i otkotrlja, pa ovaj ode za njim da ga uzme i ne vraća se, sve dok ovome glava ne zaraste, a kada zaraste, vrati se i ponovo ga, kao i ranije, počne udarati. “Ko su ovi?” – upitao sam, pa su mi njih dvojica (tj. meleka) rekli: “Nastavi dalje!”.

Te smo krenuli i tako išli sve dok nismo naišli na jednu provaliju, oblika poput peći (pekare), tijesnu pri vrhu, a široku pri dnu, ispod koje se loži vatra. Kad ono u njoj goli muškarci i žene, koji se, kako se pod njima vatra razbuktava i približava, penju prema gore i kada, samo što ne dođu do vrha i ne izađu, vatra malo splahne, pa opet padnu naniže. Upitao sam: “Ko su ovi?” -pa su mi njih dvojica (tj. meleka) rekli: “Nastavi dalje!”, te smo krenuli i tako išli sve dok nismo naišli na rijeku od same krvi. U sredini rijeke stajao je jedan čovjek, a na obali drugi sa kamenom ispred sebe. Onaj čovjek što je bio u sredini rijeke okrenuo se i htio izaći, pa ga je onaj drugi kamenom pogodio u usta i vratio onamo gdje je i bio. I tako svaki put kada bi pokušao da izađe. Upitao sam: “Ko su ovi?” – pa su mi njih dvojica (tj. meleka) rekli: “Nastavi dalje!”…

…Tada sam rekao: “Cijelu ste me noć vodali i sa mnom obilazili. Hoćete li mi bar sada reći gdje smo bili i šta je ono što sam vidio?” – pa su rekli: “Dobro, hoćemo! Onaj koga si vidio da mu se probija vilica je lažov koji izmišlja laži pa se od njega svuda naokolo prenose. Zato će mu se ono što si vidio činiti sve do Sudnjeg dana. Onaj koga si vidio da mu se razbija glava je čovjek kome je Allah dao da nauči Kur’an, pa niti ga preko noći od spavanja ima kada učiti, niti preko dana po njemu radi. Zato će se sa njim onako postupati sve do Sudnjeg dana. One koje si vidio u provaliji su bludnici, a onaj koga si vidio u rijeci je lihvar…” (Buhari) (Ovo su kazne koje će se dešavati u kaburu, n. op.)

Iz knjige: “Bistro more pobožnosti”
Autor: Ahmed Ferid