… Primakao se sabah-namaz pa sam otišao u džamiju kako bih zaradio još koje dobro djelo. Jutro je bilo mirno i tiho. Nebo je polako gubilo onaj zvjezdani sjaj. Sa munara su se čuli ezani i tek poneki cvrkut ptica. Zaista je atmosfera za vrijeme sabah-namaza posebna, nekako svečana. Vjerovatno je to zbog prisustva velikog broja meleka kako moj Gospodar kaže u suri Isra’. Nakon sabaha sam, kao po običaju, učio svoj dnevni vird.

Dan je poprilično poodmakao, a na vratima sam čuo dječji glas kako me doziva: “Učitelju, ja sam stigla.” To je bila jedna od mojih učenica. Zvao sam je Pčelica jer je bila mnogo pametna i oštroumna. Još malo pa će napuniti pet godina. Ustao sam i otvorio joj vrata da uđe. “Esselamu alejkum, učitelju”, reče ona. Odgovorio sam joj na selam i s radošću je uveo u kuću. “Kako si mi ti danas, Pčelice moja?” – upitah je. “Dobro sam, hvala Allahu, i utvdila sam suru”, odgovori ona. Uzeo sam svjesku u kojoj sam vodio evidenciju i pogledao koja je sura na redu da je obnovimo. Bila je to sura Zumer. Blago se nasmijah jer sam se sjetio da sam se jutros probudio upravo slušajući ajete ove sure. “Dobro, hajde pčelice da te čujem, razveseli me malo”, rekoh joj i sjedosmo na sedžadu. Počela je da uči suru Zumer svojim nježnim, zvonkim, dječijim glasom. Rijetko je griješila, jer mi je ona jedna od najboljih učenika, a i njeni roditelji su radili sa njom. Dok bih je preslušavao ona je voljela da se penje po meni. Često bi se popela na moja leđa, pa na vrat, zatim bi sišla u moje krilo, pa opet se popela na vrat, i tako u krug. Kakvi su to trenuci sreće, ljepote, dječije magije i radosti… Tako mi Allaha, ne postoji ništa na ovom dunjaluku što se sa tim momentima može porediti! Nije mogla da se smiri na jednom mjestu, kao i većina ostale djece. Naravno, ja sam joj to dozvoljavao, jer mi je važno da dijete zavoli Kur’an i dobro uči, a djeca njene dobi najprije moraju zavoljeti svoga učitelja pa se tek onda sa njima može ozbiljno raditi. Učila je moja Pčelica ajet po ajet, stranicu po stranicu, a ja sam uživao u ljepoti Allahovog govora, razmišljajući o značenju ajeta. Duše su se smirile, a srca ustreptala, jer je Kur’an poput proljeća u kome se priroda ponovo budi, oživljava, zeleni, behra…

… Počela je učiti ajete:
Oni koji nisu vjerovali u gomilama će u Džehennem biti natjerani, i kad do njega dođu, kapije njegove će se pootvarati i čuvari njegovi će ih upitati: “Zar vam nisu dolazili vaši poslanici, koji su vam ajete Gospodara vašeg kazivali i opominjali vas da ćete ovaj vaš Dan doživjeti?” – “Jesu” – reći će oni – “ali još je davno određeno da će nevjernici kažnjeni biti.”
I reći će se: “Ulazite na džehennemske kapije, vječno ćete u njemu boraviti!” Grozna li prebivališta onima koji su se oholili!
A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, i kad do njega dođu – a kapije njegove već širom otvorene – čuvari njegovi će im reći: “Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!”
I oni će reći: “Hvala Allahu, koji nam je obećanje Svoje ispunio i u Džennetu nam mjesto darovao, da se u njemu nastanimo gdje hoćemo!” Divne li nagrade onima koji su se trudili!

… Oči su mi se napunile suzama. Kao da vidim ove dvije skupine pa se potajno nadam da ću biti u ovoj drugoj, u skupini bogobojaznih. Suze su mi potekle i počele kvasiti bradu. Nisam ih mogao više skrivati. Pčelica mi je bila tada u krilu pa reče: “Učitelju, zašto plačeš?” “Eeeeehh, pčelice moja…”, duboko uzdahnuh i rukom obrisah suze. “Učitelju, nemoj plakati. Ja sam te sinoć sanjala u Džennetu kako me držiš za ruku i šetamo pored džennetskih rijeka dok mi učiš ajete iz nove sure. Allah tebe voli i uvešće te u Džennet.” Kada sam to čuo srce mi je na tren zastalo i briznuo sam u plač. Plakao sam kao malo dijete. Zagrlio sam je jako, skrivajući suze od nje. Nisam mogao ni riječ izustiti, ali sam osjećao neopisivu sreću, kao da sam već u Džennetu. “Subhanallah!!! Zar ja u Džennetu?! O Gospodaru moj, smiluj mi se”, govorio sam u sebi. “Nemoj plakati učiteljuuuu” govorila mi je i malenim ručicama mi brisala suze koje su mi nakvasile bradu. Nikad prije nisam nešto slično doživio. Takvu bujicu osjećanja, sreće, nade, nevjerice i beskrajne ljubavi prema Gospodaru. Kada sam malo došao k sebi počeo sam učiti dovu: “Allahummedžalil-Kur’ane rabia’ kulubina, ve nura sudurina… Allahu moj, učini Kur’an proljećem naših srca i svjetlom naših prsa…”

… Moja Pčelica je završila suru Zumer, a ja sam i dalje bio u dubokom razmišljanju o njenim riječima koje će zauvijek ostati u mome srcu. Nisam se mogao oduprijeti osjećanjima koja su u meni navirala poput najjačeg vrela. Znam da Allah prima dobra djela od bogobojaznih, pa se pitam, da li sam ja među njima. U snu moje Pčelice sam bio, da li je tako i na javi…