Divni primjeri dobročinstva

Dvojica mladića su došli halifi Omeru, radijellahu anhu, koji je bio na sastanku, vodeći nekog beduina. Stadoše pred njim, a Omer ih upita: „Ko je ovaj?“ Rekoše: “Vođo pravovjernih, ovaj čovjek je ubio našeg oca.“ „Jesi li ga ubio?“, upita Omer. „Da, ubio sam ga“, reče. „Kako si ga ubio?“, upita Omer. On reče: „Uveo je devu u moj posjed, ja sam pokušao da ga otjeram, i pošto nije htio otići, pogodio sam ga kamenom u glavu i on je pao mrtav.“…

Čuvši ovo, Omer, r. a., uzviknu: „El-kisas! – odmazda, život za život… pogubljenje!“ Odluka koja nije zapisana, registrovana, presuda pravedna, ne treba nikakvu diskusiju. Nije pitao h. Omer za njegovu porodicu, da li je iz uglednog plemena ili iz moćne familije, kakav položaj zauzima u društvu (mogao je biti i car i…)! Ništa od ovoga nije zanimalo Omera, r.a., jer se nikome ne dodvorava (umiljava, ne ljubi skute) kad je u pitanju vjera, nikome ne lacka Omer, r.a., na račun (uštrb) Allahovih propisa. I njegov sin da je ubio nekog i nad njim bi izvršio odmazdu, i njega bi pogubio.

Čovjek reče: „O vođo pravovjernih, molim te, u ime Onoga Koji je stvorio nebesa i Zemlju, da me poštediš jednu noć, da odem do supruge i djece, kako bih ih obavijestio da ćeš me pogubiti, jer oni nemaju skrbnika (zaštitnika) do Allaha, a zatim mene. Potom ću se vratiti“.

Omer reče: „Kada odeš u pustinju porodici, ko će garantovati da ćeš se vratiti?“ Svi ljudi su ćutali, njegovo ime im je nepoznato, ne znaju gdje mu se nalazi porodični šator, niti kuća, niti pleme znaju, niti stan, ništa, totalno nepoznat, pa kako da garantuju za njega? A garancija nije na deset dinara, niti na zemlju, niti za devu – garantuje se životom! Ako se ne vrati, odsijeca se mačem glava onome ko za njeg garantuje.

A ko se može usprotiviti Omeru, r. a., u implementiranju Šeriata? Ko se kod njega može zauzeti? Ko bi mogao i pomisliti da kod njeg’ bude neki posrednik? Ashabi su ušutjeli, a Omer uzbuđen, jer je u teškoj situaciji: da li da pogubi ovog čovjeka, a djeca mu tamo umiru od gladi, ili da ga pusti da ode bez jamca koji bi garantovao za njega, pa da krv ubijenog ostane neosvećena?! Ljudi su šutjeli, Omer, r. a., oborio glavu, pa se okrenuo dvojici mladića i upitao ih: „Hoćete li mu oprostiti?“ „Ne“, rekoše, „onaj ko je ubio našeg oca, mora biti ubijen, o zapovjedniče pravovjernih“.
Omer reče: „Ko će garantovati za ovoga, o ljudi?!“

Ustade osijedjeli, pobožni i iskreni Ebu Zerr el-Gaffari i reče: „O vođo pravovjernih, ja ću za njega jamčiti, garantovati“. Omer reče: „On je ubojica!“ „Makar bio i ubojica“, reče Ebu Zerr. „Poznaješ li ga?“, upita Omer. „Ne“, odgovori on. „Pa kako češ za njeg garantovati?“ Ebu Zerr reče: „Na čehri sam mu primijetio da je vjernik, da neće slagati i da će se vratiti, ako Bog da.“ Omer, r. a., reče: „O Ebu Zerre, misliš li da ako se ovaj čovjek ne vrati nakon tri dana da ćemo te ostaviti, da te nećemo pogubiti?“ „Od Allaha ja tražim pomoć, o vođo pravovjernih“, reče Ebu Zerr.

Otišao je čovjek kojemu je Omer, r. a., podario tri dana, tokom kojih je trebao da se pripremi, oprosti sa djecom i porodicom, vidi ko će se o njima brinuti poslije njega, a potom da se vrati da bi bio pogubljen, jer je ubio čovjeka…

Omer, r. a., nije zaboravio zakazano vrijeme nakon tri dana, tačno je brojao dane, da bi u ikindijsko doba razglasio Medinom: „Okupite se na namaz, dođite u džemat!“ Dvojica mladića dođoše, okupiše se ljudi, dođe i Ebu Zerr i sjede ispred Omera. Omer, r a., upita: „Gdje je čovjek?“ „Ne znam, o vođo pravovjernih“, reče Ebu Zerr. Ebu Zerr pogleda u Sunce koje se spuštalo neuobičajenom brzinom. Ashabi su šutjeli zabrinuti, a samo je Allah, dželle šanuhu, znao koliko su bili ganuti i potišteni.
Istina, Ebu Zerr je bio u srcu Omera, r.a., za njega bi organ tijela poklonio ako bi zatrebalo, ali u pitanju je Šeriat/Zakon, jasan put, božanski propisi s kojima se niko ne smije poigravati, niti se mogu pohraniti u ladicu da bi se o njihovoj valjanosti diskutiralo i raspravljalo.

Nisu to bili zakoni koji se u određenim okolnostima primjenjuju, a u drugim ne, niti propisi koji se na jedne ljude odnose, a na druge ne, a niti, pak, zakoni koji se primjenjuju u jednome mjestu, a u drugome ne… Samo nekoliko trenutaka prije zalaska Sunca pojavi se čovjek, a Omer, radijellahu anhu, uzviknu: „Allahu ekber!“, a i svi muslimani su izgovorili tekbir sa njim. Omer, r. a., reče: „Čovječe, da si ostao u pustinji, ne bismo se informirali o tebi, niti bismo znali gdje se nalaziš!“ (Zašto si došao, mogao si ne doći?) On odgovori: „O vođo pravovjernih, ništa ja nemam sa tobom, već imam sa Onim Koji zna i ono što drugome tajno kažeš, a i što samo pomisliš. Evo me, vođo pravovjernih, ostavio sam dječicu poput pilića u pustinji, bez vode i rastinja/hrane, došao sam da budem pogubljen… Bojao sam se da se ne kaže kako je nestalo lojalnosti/vjernosti i iskrenosti prema obećanju među ljudima.”

Omer ibn el-Hattab je upitao Ebu Zerra zašto je jamčio/garantovao za čovjeka, a on je odgovorio: „Bojao sam se da se ne kaže kako je nestalo dobra među ljudima“, te je Omer ustao i upitao dvojicu mladića za mišljenje. (Šta vi mislite o ovome?) Plačući, oni odgovoriše: „Oprostili smo mu, o vođo pravovjernih, zbog njegove iskrenosti, a i plašili smo se da se ne kaže kako je među ljudima nestalo dobročinstva/oprosta, pomilovanja.”

Omer je uzviknuo: „Allahu ekber!“, dok su mu suze kvasile bradu. Neka vas Allah nagradi, o mladići, zbog vašeg oprosta, a neka i tebe Allah nagradi, Ebu Zerre, zato što si od čovjeka otklonio nedaću, a tebe, čovječe, neka Allah nagradi zbog iskrenosti i ispunjenja obećanja, a i tebe, vođo pravovjernih, neka Allah nagradi zbog pravde i milosti.

Jedan od muhaddisa je rekao: „U Omerovim kefinima je zakopana radost imana i islama.“

S arapskog jezika preveo Abdullah Hodžić (imam Bijele džamije u Gračanici), 24.04.2009. god.