Pusta nadanja
Nade su opustošile sve naše dane i noći, jer previše smo govorili, a malo radili. Malo s’ Kur’anom živjeli.
Želje su ugasile sjaj u oku, jer zaspali bismo sa punim rukama želja, a ustajali sa produbljenim strastima. Strastima nefsa, ruke, oka, noge. Na Allaha, subhaneh, smo zaboravljali.
Tražili smo uspijeh, a nismo bili spremni da prospemo ni kapljicu znoja. A vrijedilo je ne samo znoja, nego i krvi. Na putu do Dženneta. Na putu do Allahovog zadovoljstva.
Pusta nadanja su nam slomila sva očekivanja od sebe samih, pa smo ostali bespomoćni na litici života. Od neispunjenosti ćemo oboljeti, od neznanja umrijeti, a sve zbog toga što smo vrijeme nemilosrdno ubijali.
Voljeli smo što smjeli nismo, a sav halal nam je nadohvat ruke bio
Aliiii, dokle više ?! Da, do kada ćemo tako – nikako?!
Odluči se ovoga trenutka u kojem smjeru želiš da ideš, čemu se nadaš, na/u šta trošiš vrijeme, i gdje želiš vidjeti sebe za par godina (ako te Allah poživi). Kajanje je gorak okus u ustima, od njega (kajanja) boli život. Bole dani. A smrt za nama neumorno traga, to je činjenica koja nas prati poput sopstvene sjenke.
Odaberite, poštovana braćo i sestre, ili trud i znoj, ili gorčinu i tugu
Ko se ne trudi u vremenu koje mu je dato kao najbitniji čovjekov resurs i bogatstvo, onda će se vrijeme potruditi oko nas, i pregazit’ nas a da nećemo ni osjetiti.
Želim nam bereket u koracima do Njegovog, ‘azze ve dželle, zadovoljstva
Imajmo na umu Allahove uzvišene Riječi:
“Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Et-Tevba, 105)
Anela F.