Ako nam je Allah sve dao, zašto ljudi umiru od gladi?

Kada bi na jednu hrpu nabacali sav novac koji postoji i raspodijelili ga na sve stanovnike planete Zemlje, to bi bilo dovoljno svakome da pristojno proživi svoj život. Isto tako, na našoj deluxe planeti ima dovoljno hrane i vode za sve njene žitelje. Obuće i odjeće ima za svih osam milijardi ljudi i još da se svaki dan može presvlačiti barem tri puta. Čak bi se mogle stambene jedinice svima obezbijediti, tako da svaka porodica ima svoj dom. Naša planeta je nakićena mnogim resursima, energentima, materijalima raznih vrsta koji olakšavaju život. Zaista na dunjaluku ima svega i svačega više nego dovoljno. Ovo su sve Allahove blagodati prema ljudima.

Međutim, na scenu stupa čovjek. To slabašno biće koje koristi samo jedan mali djelić mozga. Prkosi svim skladnim procesima po kojima je Svevišnji uredio nebesa i Zemlju. Zanegirao je Stvoritelja i zabacio Njegov govor za leđa, te riješio da on, miskin, upravlja shodno svom ograničenom razumu. Nastao je metež na kopnu i na moru, životinje osjećaju ljudsku (ne)brigu, rijeke su pomućene, biljke se izobličile, i na kraju on tj. humanoid veli “mi samo red uspostavljamo”. Da tragedija bude veća, mnogi ljudi se usude pripisati sav ovaj nered Allahu, euzubillah, tako što se pitaju kako On dozvoljava ubijanje, nepravdu i svako zlo koje se dešava. To je bogohuljenje!

Sve nabrojano je ljudskih ruku djelo! To je posljedica petljanja čovjeka u Božije zakone te iskrivljavanja svih mogućih normi po kojima je Allah Uzvišeni sve uredio. Ipak, pored svekolikog jada koji prouzroči biće što se čovjek zove, Milostivi mu daje priliku da se pokaje i popravi, da se vrati u okrilje Njegove milosti i spozna zbog čega je stvoren te živi u skladu sa Njegovim propisima. Na koncu svega čovjek opet prkosi i srlja.

Pripremio: Bato Oruč