Allah je uslišao dovu da mi sin ozdravi

Uvijek sam vjerovao u Jednog Jedinog Boga. Nikad nisam obavljao namaz, jer me niko nikad nije ni naučio. Roditelji su mi odrasli u takvoj sredini gdje ni oni nisu nešto posebno o tome znali ni praktikovali. Moji roditelji nikad nisu pili alkohol niti se kockali, davao se zekat, klao se kurban, davala se sadaka, pomagalo se kome se god moglo, ali namaz se nije praktikovao. Kao što rekoh, od malena sam čvrsto vjerovao u Allaha, obraćao Mu se kroz dove kada bih zapao u probleme, brige, ali namaza nije bilo. A onda sam krenuo puno čitati o islamu, o vidljivom i o nevidljivom svijetu. Sve više sam znao o tome, ali i dalje namaz nisam klanjao.

Držao sam diskoteku, ni kockanje mi nije bila strano, strast prema ženama također je u takvom mom okruženju bila više nego prisutna. Prije osam godina, hvala Stvoritelju svjetova, oženio sam se. Kroz godinu dana dobio sam zdravog i naprednog sina, elhamdulillah, ali i dalje je sve bilo isto: vjerovao sam u Allaha, ali nisam obavljao svoje dužnosti, nisam klanjao, iako sam sve ostalo obavljao, i postio mjesec ramazan, nadajući se u Allahovu milost, i klao kurban i davao sadaku, ali nikako da upotpunim to svoje vjerovanje onim najbitnijim, a to je sedžda Allahu, odnosno namaz.

Pretprošlog ramazana odlučio sam da ću do ovog zadnjeg ramazana naučiti klanjati. Nisam to uradio. Došao je i ovaj zadnji mjesec ramazana, ispostio sam ga cijelog, ali bez namaza, kao i do tada. Zikrio sam, činio istigfar, jer sam jako puno čitao o tome, pa, iako nisam znao klanjati, znao sam te neke stvari vezano za praktikovanje islama, i u tim zadnjim danima ramazana jedne noći zakunem se Allahovim imenom da ću uskoro početi klanjati. I više nije bilo povratka. Jer, kako bi jedno obično zrnce pijeska, kao što je insan, smoglo hrabrosti da prekrši takvu zakletvu! Nedugo poslije toga isprintao sam na papiriće slike sa elementima namaza, korak po korak. Počeo sam od sabahskog farza, uzeo bih abdest gledajući u slike na mobitelu, jer nisam znao ni abdest uzeti do tada, i poredao bih slike oko peškira na kojem sam odlučio klanjati, i polahko, natenane, korak po korak, gledajući u slike, krenem obavljati dva rekata sabahskog farza, pa četiri rekata podnevskog, pa ikindijskog, i tako redom. Onda sam pošao odlaziti i na džumu petkom.

Dvije godine prije nego što ću početi klanjati svakako sam već zatvorio diskoteku i prestao kockati, nisam više htio harama i nepravde sebi činiti. U međuvremenu, sin mi je imao tegobe kroz nekakav alergijski kašalj, dijete zdravo, ali petnaest mjeseci neprestano kašalj. Pretrage svakakve, ali ne možemo naći na šta je alergičan. Mislim da je bilo treće ili četvrto jutro kako sam počeo ustajati na sabah-namaz, i zamolim Allaha da mi olakša ustajanje na namaz, da mi dijete ne kašlje po svu noć, pa ja neispavan onda ujutro moram ustati na namaz, i kroz samo nekoliko dana, nakon godinu i po, moj sin prestaje kašljati.

Kolika je Allahova milost, u tolikim sam grijesima najgorim bio trideset pet godina, i samo tri jutra namaza i uslišio mi je dovu Onaj Koji dovu uslišava!

Od tada pa evo dvije godine unazad klanjam svih pet vakat namaza, idem na džumu, postim, dajem zekat, sadaku, udaljio sam se od svih grijeha, živim život jednog muslimana i nikad se bolje nisam osjećao. Ustanem na sabah, pa u onoj tišini osluškujem svog sina, diše li diše normalno, nema onog kašlja, nema nikakvih zdravstvenih problema.

Tekst poslao brat B.